Vučine: Površina, Sonja Gašperov naslovnica

Vučine: Površina

Makabrični svijet, prošiven humorom, tužan i težak, no nekako mu se uvijek vraćamo

 

Naslov originala: Vučine: Površina, Sonja Gašperov

(2×2, 2015)

 

Poznavatelji domaćega stripa odavno već znaju za Sonju Gašperov. Kako i ne bi, pet albuma u pet godina nije mala stvar. Možda i jest u Francuskoj, Japanu ili u Americi, ali u Hrvatskoj – u Hrvatskoj takav pothvat ima drugačije konotacije. Malo me vuče pričati vam o tim konotacijama, no bit će za to prilike neki drugi put. Nastavim li pisati o stripu na ovom portalu takve će stvari postati neizbježne. Za sad treba reći samo jednu stvar. Početi tekst sa „Poznavatelji hrvatskoga stripa…“ može navesti na krivi put. Poznate su vam situacije u kojima, primjerice, poznavatelji filma pišu liste s preporukama filmova pa ih ispune eksperimentalnom avangardom kakvu i redatelji gledaju s onom „jel ti mene zajebavaš“ obrvom? E pa, stripovi Sonje Gašperov ne pripadaju takvim preporukama.

Vučine: Površina, Sonja Gašperov naslovnica

Vučine: Površina, Sonja Gašperov

S druge strane, „Vučine“ ne pripadaju ni posve konvencionalnom izričaju. Na primjer, ustaljene predodžbe o strip-serijalima u ovom slučaju nisu primjenjive. Nema tu beskrajnih avantura kostimiranih likova, ne može se govoriti ni o dugačkoj, a pripovjedno zatvorenoj sagi, nailazimo samo na tragove konvencionalne dramaturgije i klasičnih žanrovskih obrazaca, a – da bi stvari bile zanimljivije – ni crtež nije sasvim stabilan. Iz albuma u album prolazi mijene, raste i transformira se, baš poput autorice, vodeći se „hirovima trenutka“ i potrebom da svaka priča o Vučinama bude oslikana jedinstvenim, samo njoj prikladnim, kvadratima. Kako onda uopće možemo govoriti o serijalu kad se na prvi pogled čini da je svim tim albumima naslov jedini zajednički element? Vratit ćemo se na to malo kasnije.

„Vučine: Površina“ peti je i zasad najbolji album u serijalu o „Vučinama“. U nekom sasvim prozaičnom smislu može ga se opisati kao krimi-dramu, u drugom pak kao emancipatorsku, gotovo feminističku parabolu, u trećem kao ambijentalnu meditaciju na temu izolacije. Neovisno o tome kojem se opisu priklonili (a vjerujem da s ovima lista nije iscrpljena), čitat ćete ga s jednakom lakoćom i nanovo probuđenim interesom za domaći strip koji vam je, možda, svih ovih godina prolazio ispod radara. „Vučine: Površina“ odvija se na fiktivnoj lokaciji čije su jedine prepoznatljive značajke kodirane vizualnim signalima i ne odnose se toliko na geografsku koliko na mentalnu topografiju. Derutne sobe kupleraja, ruševine u poljima, kamene kuće primorskog mjesta u post-sezoni, zatvoreni dućani s daskama zakucanim preko prozora, polja, šume i svetišta uz cestu – vidljivi svijet Vučina odražava svijet ispod površine i, na jednom sasvim prozaičnom nivou, priziva u pamet sve one zapuštene i raseljene dalmatinske krajeve iz kojih izvire, stripom tek ocrtana i žanrovski oformljena, teška melankolija. Na takvoj pozadini čiji su primorski ambijenti tek odraz autoričina habitusa i lako prenosivi čak i u dijametralno suprotna podneblja, pratimo obiteljsku dramu u kojoj, da ne otkrivam previše, ne manjka bejzbol palica, pištolja, S&M seksa, dugova, izdaja, ljubavnih trokuta i razočaranja.

Sve spomenuto fino je dozirano, funkcionalno upotrijebljeno i ne dolazi ni blizu eksploatacije. Gašperov ne mari za formu spektakularne krimi-drame, a ako nas kriminalistički momenti na trenutak i dislociraju iz iskustvenog obzora, „kadrovi tišine“ brzo nas u njega vrate. „Površina“ je ispripovijedana vještom upotrebom dinamičnih i „tihih“ kadrova, s finim osjećajem za vrijeme. Burni prizori (ispunjeni kišom, tamom, vjetrom, akcijom) kontrastirani su otvorenim kadrovima u kojima nema ničega osim pejzaža, poneke životinje i sjena. Ti „tihi kadrovi“ usporavaju vrijeme priče, povremeno ga gotovo i zaustave, no upravo oni potenciraju izolaciju, melankoliju i sve one suptilne stvari na rubovima jezične komunikacije. Dijaloga u „Površini“ ne nedostaje, no slika je ta koja ovdje prenosi emociju i zbog koje se „Površina“ izdvaja iz prosječnog dramskog narativa o tužnim ljudima (vukovima) i njihovim sudbinama.

Neovisno o formalnim karakteristikama, „Vučine Površina“ strip je o ljubavi i slobodi, velikim očekivanjima (ili samo – očekivanjima), iznevjerenim nadama i traženju vlastitoga puta. Strip je to o Danici i njenome djetetu, a svi ostali likovi, uključujući ostatak glavnoga trojca – buldoga Sajlu i olinjalog vuka-muža Jonu – samo su epizodisti u velikoj priči o Daničinom emocionalnom sazrijevanju i životnoj borbi. I upravo je ta priča provodni motiv svih dosad objavljenih Vučina, motiv zbog kojega, unatoč velikim formalnim i stilskim razlikama između albuma, možemo govoriti o serijalu. U opusu Sonje Gašperov spektakl je sporadičan i gotovo ironičan – tek nešto više od dramaturškog nositelja egzistencijalne drame koja je središnja preokupacija njenih likova. Antropomorfni likovi Sonje Gašperov ne slijede Disneyjevu antropomorfnu tradiciju – onu koja pripovijeda (i prikazuje) sladunjave parabole i glorificira konzervativne ideološke fikcije. Njen antropomorfizam je grubljeg, životnijeg, karaktera; njeni vukovi nisu ni dopadljivi ni slatki – okrutni su, borbeni, depresivni, jadni, željni, izgubljeni, preplašeni, žilavi i – šiljatim ušima unatoč – tako ljudski.

Makabrični je to svijet, prošiven humorom (jer Gašperov nije jedna od onih autorica koja se opija valovima samoponištavajuće depresije), tužan i težak, no nekako mu se uvijek vraćamo. Možda taj povratak ima veze s mazohizmom, a možda je stvar u tome što svijet Vučina ima golemi potencijal za umjetničku preobrazbu stvarnosti i što se taj potencijal uredno iskorištava (ponekad s više, a ponekad s manje uspjeha no to je već neka druga priča) pa je svako zalaženje u svijet vukova ujedno i prilika za ljuštenje još jednog sloja stvarnosti, za još jedan pogled u neobični, začudni, bizarni, veseli i tužni svijet što se odvija oko nas. Ako se do sad niste susreli s „Vučinama“, „Površina“ je prava prilika da taj propust ispravite. Barem do iduće godine i šestog albuma. Neke stvari, ipak, ne treba odgađati. „Vučine: Površina“ jedna su od njih.

 

 

Hrvatsko izdanje

2x2 izdavač logo Vučine: Površina

Comments

comments

Piše strip-kritike od, recimo, 2007. Tko bi to više pamtio. Piše i književnu kritiku, a povremeno i scenarije za dokumentarne filmove. Što će reć' da uglavnom ne ustaje od kompjutera jer – piše. Jednom mjesečno ga se može sresti u Booksi gdje vodi tribine o stripu. Kod Mentora mu je 2013. objavljena knjiga tekstova o stripu. Prošlo je dvije godine, i krajnje je vrijeme da napiše novu.
Nema komentara
banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Osinja tvornica, Iain Banks naslovnica
Osinja tvornica – Iain Banks

Impresija Upoznajte Franka Cauldhamea. Ima šesnaest godina i službeno ne postoji. Živi s ocem koji ga je odgojio i samostalno...

Close