Viši_od_mora_s260x420

Viši od mora

„Dvije stvari ispunjavaju moju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopočitanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ – I. Kant

Originalni naziv: Più alto del mare, Francesca Melandri

Na ovogodišnjem smo Festivalu svjetske književnosti imali priliku saznati kako Francesca Melandri, istaknuta talijanska scenaristica i spisateljica, na sedamdesete godine prošloga stoljeća gleda kao na razdoblje u kojem je njezina zemlja proživjela svoju adolescentsku dob i za nju je tek nakon tih često nazivanih ”olovnih godina” krenula naprijed prema svome sazrijevanju. Godine su to političkih sukoba, terorizma, proleterske borbe i nasilnih sukoba desnice i ekstremne ljevice. Godine Nacionalne fronte i Crvenih brigada kojima nitko nije pristupio iz ovakve perspektive – perspektive članova obitelji političkih zatvorenika. Ovaj je roman istovremeno i priča o zatvorima, mjestima točno određene funkcije s vlastitim pravilima koje društvu služe kao odlagalište onih nepoželjnih i osuđenih, pritom ne imajući na umu kako oni koji rade u tim zatvorima ostaju neizbježno izmijenjeni. No, o tome nešto kasnije.

Viši_od_mora_s260x420Ako se nekoga želi izolirati, ne postoji zid viši od mora, reći će nam pripovjedački glas u jednome trenutku. Strogo čuvani zatvor, smješten na idiličnome, izoliranome mediteranskom Otoku s kojega je gotovo nemoguće pobjeći doslovno je raj na zemlji koji se doima komadićem zemlje stvorenim za užitak i ljetovališta (važno je napomenuti kako niti otok niti zatvor nisu izmišljeni, danas taj je otok talijanski Park prirode). Nešto stariji će, ali nadam se i mlađi hrvatski čitatelji, vjerujem, prepoznati sličnosti s našom, ne tako davnom poviješću. Priča nam se otvara u trenutku kada na Otok pristižu Luisa i Paolo, ona u posjet svojem mužu, optuženom za višestruka ubojstva, on svojem mladom sinu, teroristu. Lako je stoga primijetiti kako je roman prvenstveno građen na međusobno isprepletenim oprekama; prva je dakako ona između čuvanoga zatvora i rajskoga Otoka, a druga – u samim likovima i njihovim životima.

Luisa je četrdesetogodišnja seljanka, odrasla i živi na farmi sa svoje petero djece i trideset i sedam životinja. Većinu svojega života provela je u braku ispunjenom „slučajnim padovima niz stepenice i nespretnim sudaranjem s ormarićima“, što ju je, dakako, pretvorilo u neprestano zabrinutu, opsesivno-kompulzivnu, socijalno nevještu i verbalno neinteligentnu ženu s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja. Ipak, smatra se sretnom osobom, ono za što živi su njezina djeca, a kada joj suprug završi u zatvoru, jedino što osjeća je – olakšanje uvećano činjenicom što svoj krevet više ne mora dijeliti ni sa kim. Posjet Otoku njezin je prvi susret s morem. Paolo, s druge strane, pedesetogodišnji je profesor povijesti i filozofije, građanin, intelektualac, kavalir, shrvan smrću svoje supruge čiji je životni put ispunjen sjećanjima na more i obiteljska ljetovanja. U trenutku kada se moraju vratiti s Otoka, maestral će onemogućiti vožnju svim trajektima, a Luisa i Paolo dvadeset i četiri će sata ostati zarobljeni pod budnim okom zatvorskoga čuvara Nittija. Piu_alto_del_mare_s260x404

Dijalog i retrogradno pripovijedanje ono su što čini kostur ovoga romana, a ono što povezuje naizgled sasvim različite likove su patnja i samookrivljavanje koje su primorani proživljavati svakodnevno. Bijeg u analepse otkrit će nam još jedan svijet, onaj svijet koji je likove doveo do stanja u kojem ih pronalazimo te će nam još jednom potvrditi kako je katkada razgovor s potpunim strancem lišen pritisaka koji se mogu osjetiti u razgovoru i s najbližim članom obitelji. „Nitko nikada nije govorio o obiteljima zatvorenika“, rekla nam je Francesca Melandri u svojem posjetu Zagrebu. Upravo ta činjenica nagnala ju je da stvori ovu priču i upravo tim obiteljima odaje počast dopuštajući da njihovi glasovi ovoga puta budu glasniji od onih koji su u jednome trenutku stvarali, odnosno, prema njoj, uništavali povijest. Luisa i Paolo će tako prisjećajući se i razgovarajući jedno s drugim pokazati kako se velike društvene i političke mijene sa sigurnošću uvijek lome na leđima onih koji su u njima najmanje sudjelovali. Prikaz međuljudskih odnosa, onakvih kakvi su nekada bili i onakvih kakvi su danas, bilo da je riječ o relaciji roditelj-dijete ili suprug-supruga dijelovi su teksta, vjerujem, u kojima je spisateljičina vještina najvidljivija. Kako je moguće da jedan odnos prepun ljubavi i sklada poprimi gotovo demonske oblike?, pitat će nas ne samo pripovjedački glas, već i sami likovi. Priključiti se revoluciji, uzeti oružje u ruke i svjesno ubijati u ovome tekstu znači ubiti i život sâm, odnos koji je nekada postojao te sigurnost koju je rado donosio.

Kao što je spisateljica i sama o tome govorila, ovaj je roman nastao nakon dugotrajnoga istraživanja i razgovora s teroristima, obiteljima, zatvorenicima, čuvarima, sucima, žrtvama. Dok se na Luisi i Paolu lomi tijek povijesti, lik čuvara Nittija utjelovljuje posljedice nemarno organiziranoga zakonodavnog sustava koji je danas, kao i u prošlome stoljeću, u jednako lošem stanju. U svojem posjetu Zagrebu, autorica nam je također rekla kako voli mostove, odnosno kako ne voli kada je netko s jedne, a netko s druge strane. Za nju su zatvorski čuvari i ostali djelatnici u zatvorima mostovi koji predstavljaju poveznicu između ”normalnoga” i izoliranoga svijeta. Sasvim je sigurno, kao što se u priči to višestruko potvrđuje, upravo se ti mostovi urušavaju iz godine u godinu – o njima nitko ne govori, nitko ne govori s njima, nitko se ne brine za njihovo psihološko zdravlje, te osobito za psihološko zdravlje njihovih obitelji. Također, nitko ne brine niti o psihološkom zdravlju zatvorenika. I koliko je to zapravo moguće? Svakodnevnica koju zatvorski djelatnici žive neosporivo se upisuje u njihov unutarnji svijet, a nasilje i mržnja koju upijaju neizbježno će se preslikati na onaj izvanjski, jedino što ostaje neizvjesno jest pitanje trenutka. Za autoricu, zatvori su otvorene rane na ljudskome tijelu nevjerojatno dobro ignorirane. Upravo kao i rat.

Dvadeset i četiri sata izolacije na izoliranome Otoku za likove će označiti novi početak, olakšanje, potvrdu kako uvijek postoji još netko tko je iskusio slično, ako ne već isto. Viši od mora roman je koji se čita s užitkom i usprkos svojoj teškoj tematici, lako je prohodan, istovremeno napet i ispunjen jezičnim bogatstvom, u dijelovima neosporivo šokantan, temeljen na povijesti, ali nipošto zagađen tom poviješću. Iako je ovo tek drugi Melandrin roman, jasno je vidljivo njezino poznavanje književne tradicije te lakoća kojom koristi književne postupke. S jednakim ćemo užitkom, sigurna sam, čitati njezino svako novo djelo.

 

 

 

Hrvatsko izdanje

fraktura_s182x30    Viši od mora

 

Strano izdanje

book_depository_s30x30  Più alto del mare

Comments

comments

Nema komentara
banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Susjed _260x420
Susjed – Marina Vujčić

Impresija Živim u velikim zgradama, gotovo cijeli život. Djetinjstvo i mladost sam proveo u Novom Zagrebu, najprije u jednom naselju...

Close