Trči! Ne čekaj me…, Bojana Meandžija naslovnica

Trči! Ne čekaj me…

Dječji roman koji govori o bilo kojem ratu na svijetu, o izgubljenim godinama, o neproživljenoj mladosti, o obitelji, ljubavi, žrtvama

 

Naslov originala: Trči! Ne čekaj me…, Bojana Meandžija

(Alfa, 2015)

 

Trči! Ne čekaj me…, Bojana Meandžija naslovnica

Trči! Ne čekaj me…, Bojana Meandžija

Čini se kako je o ratovima na ovim prostorima i burnim 90-im sve već napisano. Tu prvenstveno mislim na nacionalno obojane priče u kojima, ovisno o tome tko ih piše, se uloge nužno dijele na „nas“ i „njih“, na dobre i loše, ili se pak pokušava objasniti neki dublji smisao nečeg što je zapravo besmisleno i neobjašnjivo, samo po sebi. Stoga, kad se pojavi knjiga koja je drugačija od svega navedenog, a posebno kad je u pitanju književnost za djecu, onda na takav naslov svakako treba obratiti pažnju.

Bojana Meandžija djevojčica je koja odrasta u Karlovcu, nacionalno šarolikoj sredini koja dijelom i zbog toga teško stradava za vrijeme oružanih sukoba 90-ih u Hrvatskoj. Teška situacija za sve stanovnike „grada na četiri rijeke“, a kamoli za djevojčicu koja ulazi u ionako turbulentno tinejdžersko razdoblje.

Priča počinje u ljeto 1991. kad Bojana zajedno sa mlađom sestrom Marijom odlazi baki, kao i svake godine za vrijeme ljetnih praznika, u karlovačko predgrađe Turanj, nesvjesna kako će već za nekoliko mjeseci to biti granica između dva svijeta i mjesto koje će pretrpjeti najteža ratna razaranja. I dok ljeto polako prolazi, čini se kako je sve drugačije nego ranijih godina, a školski praznici umjesto odmora i razbibrige donose slutnju, nemir i strah. A kad se jednog dana začuje prva pucnjava, na ulicama pojave tenkovi, a nedugo zatim začuje i zvuk sirene za opću opasnost , život Bojane, njene obitelji i sugrađana zauvijek će se promijeniti.

Roman opisuje sljedeće četiri ratne godine, godine u kojima će Bojana dobar dio vremena provesti u atomskom skloništu svoje zgrade koja se nalazi tik do vojarne – što neovisno o tome koja je vojska u njoj se pokazuje kao najgore moguće mjesto – razmišljajući i preispitujući zašto se događa cijeli taj kaos svuda unaokolo, tražeći racionalne odgovore, a onda na kraju shvatiti kako je najvažnije samo preživjeti jer jednom i rat mora prestati.

Posebnost ovog romana leži u činjenici da, iako je nastao na osnovu sjećanja mlade osobe, autorica niti u jednom trenutku ne pada u zamku osuđivanja neke od strana, niti na jednom mjestu ne priča o Hrvatima i Srbima, već isključivo želi živjeti svoj mladi život, zabavljati se, slušati glazbu, družiti se, zaljubljivati se, pa čak ići i u školu, baš kako to rade njeni vršnjaci diljem svijeta.

Nažalost, posljedice koje je ratna psihoza ostavila na nju bolno su vidljive – primjerice, kad na nekoliko tjedana ode u posjetu tetku u Italiju, na zvuk aviona Bojana se baca na zemlju dok ju iznenađeni stanovnici Ravenne u čudu gledaju.

Također, autorica u svojim opisima se ne trudi išta uljepšavati, čak ni članovi njene obitelji nisu savršeni, pa se u pojedinim trenucima čitatelj može (s pravom) zapitati vezano uz pojedine postupke i odluke likova romana. No, čini se kako je upravo to ono što je glavna odlika Meandžijinog romana – njezin roman nije romantizirana priča traumatičnog vremena, već nadasve realan i dokumentaristički prikaz odrastanja u ratno vrijeme, sa stvarnim živim ljudima koji griješe, koji se boje, koji se pitaju, koji nemaju odgovore…

U trenucima kad čeka da se oglasi posljednja sirena za prestanak opće opasnosti jer je rat gotov, junakinja Bojana uključuje kasetofon kako bi snimila prestanak svih uzbuna, prestanak svih strahova, suza, samoće, krvi i baruta, zvuk sirene koja svira poput iznemogle, ranjene zvijeri.

Na samom kraju, kad nakon četiri godine dolazi na mjesto gdje je provela tolika bezbrižna ljeta u igri i društvu voljene bake i djeda, a tamo je osim zarasle ruševine ne dočeka ništa, Bojana Meandžija niti u tom trenutku ne poziva na osvetu ili mržnju, već se odlučuje vratiti svojoj mladosti, onome što se ne smije napustiti ma koliko nas tjerali na to, ona se veseli novom danu i konačno svladava tugu.

Zbog toga je jasno kako „Trči! Ne čekaj me…“ nije roman napisan iz razloga što je autorica željela ispričati ratnu priču, kako bismo s njom suosjećali ili nekog osuđivali; umjesto toga, ona nudi dječji roman koji govori o bilo kojem ratu na svijetu, o izgubljenim godinama, o neproživljenoj mladosti, o obitelji, ljubavi, žrtvama –roman koji je stvorila djevojčica koja je tijekom njegova pisanja odrasla jer je to bio jedini način za preživljavanje.

A onda obrisala suze i odlučila biti sretna.

 

Hrvatsko izdanje

alfa izdavačka kuća    Trči! Ne čekaj me…

 

 

Ovaj autorski tekst zajednički je financiran od strane CitajMe.com i Udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
U vodu, Paula Hawkins naslovnica
U vodu – Paula Hawkins

Impresija Malen gradić Beckford kroz koji prolazi rijeka. Rijeka u kojoj godinama umiru žene. Posljednja koja je umrla u toj...

Close