novi autori čitaj me

San oslobođenja

“Ja sam slobodna u svojim mislima…”

 

Ležala je pritisnuta nečim tako okrutno teškim i nesagledivim. Pokušala je da pomjeri ruke i odgurne to što joj je pritiskalo grudi i prijetilo da polomi sve kosti i njima samelje ograne. Pokušala je opet poslije neuspjelog trzaja koji je prethodio. Osjetila je bol u donjem dijelu leđa i sjetila se da bi mogla pomjeriti bar noge. I to je ostao samo pokušaj. Njene noge su bile čvrsto prikovane za odvratno čvrstu podlogu. Glava, lice, grudi, noge, ruke, utroba- sve je bilo pod pritiskom. Ogroman pritisak je držao sve na jednom mjestu. Ma ni nanometar se ništa nije pomijeralo. Koliko god snage pokušavala da upotrijebi bilo je beskorisno. Pokušala je da okrene glavu na neku stranu, bilo koju- ništa. Shvatila je da vidi tamu i pokušala da pokrene očni kapak bilo kako jer nije znala da li joj je oko bilo otvoreno ili zatvoreno. Nije uspjela. Mislila je prebrzo i nije mogla da shvati kako ništa ne može da pomjeri. Ničega se nije sjećala da bi mogla dokučiti kako je dospjela u to stanje. Ona je zatvorenik koji ne zna da je zatvoren. Ko ju je pritisnuo tim čudom, šta se desilo? Sinula joj je ideja. Možda je bila negdje u gradu i kupovala omiljenje stvari ili se prosto družila sa dragim ljudima kada se desila neka katastrofa i ona sada leži u mrklom mraku pod betonskim blokovima i nema kud. Mrak je jer nema prozora. Nema smisla da pokušava vidjeti išta dok ne dođu da je izbave. Čudno je jedino to kako ne čuje baš ništa. Vriska bi bila sasvim prihvatljiva. Nije je bilo da je uvjerila u scenario koji je upravo imala u glavi.

Logično je da će neko početi da spasava ljude, sigurno ima još zarobljenih pod ruševinama. Nisam valjda sama u tom haosu?- ne, scenario je glup i kategorično ga je odbacila ljuteći se na sebe što je uopšte povjerovala svojoj uobrazilji. Šta bi drugo moglo da bude uzrok ovog stanja?

Ponovo je pokušala da pomjeri tijelo, bezuspješno. Sada je više ništa nije boljelo. Samo se osjećala pritisnuto, nekako satjerano u ćošak. Nasmijala se svojoj misli o ćošku. Nije bilo nikakvog ćoška. Dvije ravne površine su je pritiskale, kakav ćošak. Dok se u mislima smijala nije mogla da se sjeti da li je razvukla usne u osmijeh i njime pomjerila obraze. Pitala se kako je to moglo da joj promakne.

Pokušaću opet – pomislila je. Sada ću paziti šta se dešava sa licem, možda sve ovo popušta. Možda ipak mogu bar da se nasmijem, to bi bio dobar znak. Malo slobodnog prostora za moj osmijeh je blagoslov. Pokušala je da se nasmije namjerno. Jako dobro koncentrisana na to da osjeti da li joj se lice pomijera. Dešava li se išta? Mislima je pokušala da napregne lice u osmijeh. Nikada joj prije nije palo na pamet koliko napora treba za jedan jedini osmijeh. Nije ništa osjetila. Osjetila je jedino zbrku u glavi, ona nikada nije bila jasnija. Shvatila je da jedino može da pomijera tu svoju zbrku i čeka. Ali, šta da čeka? Možda spasenje, možda neki kraj za koji neće znati kada je nastupio. Nema pojma koje je vrijeme. Pokušaće još jednom da se sjeti datuma i sata. Ali, šta joj to vrijedi kad ona ne zna koliko živi tako pritisnuta. Koliko bi i mogla da izdrži bez vode i hrane, a da čak ne osjeća ni glad ni žeđ? Koliko traje to njeno stanje? Najzad joj je sinula ideja- vrijeme nije bitno. Ja ne mogu da ga zaustavim niti promijenim njegov tok. Nemam vlast ni nad svojim tijelom, glasom ni čulima. Zarobljena je, a ne zna kako ni gdje. Nema predstave o tome ko je mogao da je zarobi. Napregla je moždane vijuge da se sjeti zadnjih momenata svog  slobodnog života. Ništa joj nije palo na pamet. Možda ona ni prije ovog udesa nije bila slobodna. Sad je bar imala vremena da se preispita i da pokuša da proživi bar u mislima neki ljepši i slobodniji život. To svakako nije mogla na poslu pritisnuta radnim obavezama, pod pljuskom šefovih zvocajućih komentara. Nije mogla ni na pauzi za ručak kad bi sumanuto žvakala sendvić i gutala zalogaje koji su padali u želudac skoro ga povrijeđujući, nakon nervoznog cupkanja u redu u pekari gdje je ostavila pola pauze.

Druženje sa ljudima – jer tako treba. Kupovanje novih stvari – jer tako treba. Ljetovanje, zimovanje- kad i gdje treba. Sport, ljubav, osmijeh- sve jer tako treba.

San_freedom

Ja nisam bila slobodna u životu koji sam sama birala. A možda ga nisam ni izabrala, uzela sam neki koji mi je najviše odgovarao. Možda sam samo zadovoljna njime jer nisam imala vremena da razmišljam o svemu. Nikada nisam razmišljala kako je to kada si slobodan, ali potpuno slobodan. Kako je to kada razmišljaš glavom, a osjećaš srcem. Nikada nisam htjela da dozvolim da budem tužna, potištena i mislila sam da sam srećna jer mi je to uspijevalo. A zapravo je, možda, sloboda kad dozvolim sebi da sam tužna, kada plačem duboko u noć dok ne zaspim ne obraćajući pažnju na sate i na to koliko je vremena ostalo za san da bih odmorna otišla na posao.

Osjetila je olakšanje. Osjetila je kako može da diše i ponovo udahom podigla grudni koš.

Ja sam srećna kad pustim sebe da osjećam- nastavila je da razmišlja. Srećna sam i slobodna kada ugasim telefon i odem sama da sjedim u parku, kada ne moram da slušam nikoga kako mu je dobro ili loše u životu.

Osjetila je kako joj srce slobodno kuca. Oslušnula ga je.

Srećna sam kad dobijem odgovore samo na ona pitanja koja sam postavila. Kad ćutim i ne razmišljam šta sve moram.

Noge su bile slobodne.

Srećna sam i slobodna kada mogu da idem pješke s posla, a ne autom jer žurim da uživam.

Ruke su joj bile lake ovaj put. Mogla je da stisne šake.

Ja sam slobodna u svojim mislima. One su jedine nepokorive. One su mi podarene da saznam o slobodi, a uspjela sam da ih zarobim u život podređen pravilima.

Ovaj put je shvatila da joj je nestao pritisak sa glave. Mogla je cijelim tijelom da se pomijera, mogla je da se okrene. Oslobođena je.

Otvorila je oči da vidi svog oslobodioca i ugledavši svjetlost dana shvatila je da leži u svom krevetu, pokrivena jorganom. Jedino je jorgan bio preko nje. Sanjala je svoje zarobljeništvo u životu. Kroz san je došla do slobode. Jedino tada su njene misli mogle da dopru do duše i pokažu koliko su se osjećale zarobljeno dok je ona slobodno hodala ulicama misleći da je to sreća.

Sanjala sam svoj put ka slobodi. Nema ukočenosti. Ja sam slobodna kada su moje misli i osjećanja u istoj ravni. Sloboda je kad mislim ono što osjećam. Samo mislima mogu da dosegnem svu slobodu ovog svijeta, možda i još nekog. Jedino misli niko ne može da mi zarobi i da  ih sputava. Ja sam, zapravo, moja slobodna misao. Ona plovi tamo gdje hoće bez obzira na to gdje se ja nalazim. Ona jedina može da me odvede tamo gdje niko ne može da me preveze. Moje misli mogu da me uvedu u mir. To je sloboda.

Comments

comments

Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
U vodu, Paula Hawkins naslovnica
U vodu – Paula Hawkins

Impresija Malen gradić Beckford kroz koji prolazi rijeka. Rijeka u kojoj godinama umiru žene. Posljednja koja je umrla u toj...

Close