novi autori čitaj me

Ruke

Da ruke mogu da govore, ispričale bi nevjerovatne priče…

 

Ljudima često gledamo u ruke. U rukama bismo da nađemo odgovore kojih nigdje drugo nema. U rukama su životi ljudi. Da ruke mogu da govore, ispričale bi nam nevjerovatne priče o njihovim imaocima. One ćute. One ne progovaraju. One pamte. Njima čovjek osjeća.

Za ruke se može reći da su produžetak srca. Sve što smo uradili rukama to nam je srce otkucalo. Ono im je dalo takt. Ono je dolilo krv u ruke, ono im život dalo. Zato ruke postupaju onako kako srce kaže, kako ono kuca. Ruke kad bi pričale one bi to radile u ritmu srca. Ruku ima raznih. Malih, velikih, ženskih, muških, sa žuljevitim dlanovima ili onim mekanim. Ruke su tu da se po njima razlikujemo, a opet su tu da nam pokažu koliko smo isti. U rukama je sva ljubav što se daje kroz zagrljaje. U njima je još ostao otisak voljenih koje smo grlili. One su grlile i kada su znale da će proći sve. One žive za trenutak. One srcu privijaju drugo srce da s njim kuca. Donose radost i uzbuđenje usamljenom srcu.

 

ruke obitelj ljubav

 

Koliko je divno živjeti u trenutku, zagrliti ga. Žalim za trenucima koji su ostali bez zagrljaja, koje niko nije želio da traju, da ostanu upamćeni. Još mi je žalije onih koje smo preskočili, kojih nismo ni bili svjesni, a možda bismo, da smo znali za njih, željeli da ih zagrlimo i ostavimo njihove otiske na našim grudima. Možda su baš ti neprimjetni trenuci mogli da nam ozdrave srca, da ih ugriju. Možda su imali tu moć, a mi ih nismo ni osjetili, ni zapazili. Ruke su grlile i ono što bismo sad da zaboravimo, ali ne možemo jer je ostavilo trag na grudima. Nisu nam ruke krive. Pomahnitalo srce ih je nagovorilo, nije slušalo razum. Srce je tražilo zagrljaje, čeznulo za toplinom i otkucajima drugog srca. Nekad je trpjelo, patilo se pokušavajući da svoj ritam uskladi sa ritmom zagrljenog srca, ali bezuspješno.

Ruke su to sve izdržale. Privijale su ljubav, branile se od patnje. Rukama se branimo. Njima branimo svoje grudi i borimo se za život. Njima se grčevito držimo za slamku spasa. One podnose teret onda kad hoće da nas otrgnu od života. One se hvataju i divljom snagom spasavaju naš goli život. U sledećem trenutku miluju, grle, maze i čuvaju. Držimo najdraže u rukama. Na grudi naslanjamo ono što treba da ostavi otisak. Rukama do grudi dovodimo sreću. Ruke su nježne i jake u isto vrijeme. Rukama bi trebalo podići spomenik, ili bar napisati knjigu. Rukama dugujemo mnoge osjećaje sigurnosti dok nam je glava naslonjena na grudi koje nas vole. Ruke su povezale srca. One su mostovi.

 

Razmišljala je ko je ostavio trag u njegovom srcu dok je gledala u njegove snažne ruke. Prislonila je glavu na grudi malo jače ne bi li mu ostao njen trag na grudima. Možda se tako dopire do srca. Ruke su mu se savile oko njenog struka i leđa, prigrlile je. Možda im sada srca kucaju istim ritmom. Možda nikada više neće morati da traži tuđe zagrljaje. Ruke su ostale da grle, da na grudima oslikavaju uspomene. Da prekrivaju neke stare ožiljke, da pružaju sigurnost i daju nadu u vječnost ovog jednog zagrljenog trenutka.

image_pdfimage_print

Comments

comments

Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Labirint 3: Lijek smrti, James Dashner naslovnica
Labirint 3: Lijek smrti – James Dashner

James Dashner

Close