patrick_dewitt_s260x250

Patrick deWitt

“Vjerujem da pisanje ne ide bez čitanja, ono me motivira da budem bolji autor.”

patrick_dewitt_s300xx450Patrick deWitt kanadski je pisac sa trenutnom adresom u SAD-u. Pažnju književne javnosti diljem svijeta privukao je romanom ‘Braća Sisters’ (The Sisters Brothers), objavljenim 2011.g., što je njegova druga knjiga nakon debitantskog romana ‘Ablutions’ objavljenog dvije godine ranije.

‘Braća Sisters’ donijela su mu brojne nagrade i nominacije od kojih je najcjenjenija Man Booker, u kojem je deWitt ušao u uži krug kandidata, a što mu je omogućilo slobodu da se svom književnom stvaralaštvu u potpunosti posveti.

deWitt je bio jedan od gostiju nedavno završenog Festivala svjetske književnosti u organizaciji nakladničke kuće Fraktura gdje su njegovi mnogobrojni obožavatelji s ovih prostora imali priliku upoznati ga uživo.

U razgovoru za ČitajMe.com podijelio je s nama razmišljanja o naslovnicama i naslovima knjiga, urednicima, ljubavi prema životinjama, a ponajviše naravno o svojim likovima Eliju i Charlieju – braći Sisters.

Denis Vukosav: Prvi put ste u ovom dijelu svijeta?

Patrick deWitt: Da, prvi put sam ovdje, upravo sam došao iz Ljubljane, a ranije najbliže što sam bio ovoj regiji je Budimpešta. No, dobro sam upoznat s prilikama ovdje i veselim se susretu sa ljudima koji vole čitati ono što sam napisao.

Prezime DeWitt sugerira nizozemsko podrijetlo, no vi ste rođeni Kanađanin koji živi u SAD-u?

U pravu ste, imam nizozemsko prezime koje je u Kanadi često, no korijeni su se izgubili. Moja se obitelj često selila iz Kanade u SAD i nazad. Nema velike razlike između života u SAD i Kanadi, ali čini se da su ljudi u Kanadi nekako civiliziraniji, a tempo života je sporiji. No, to ovisi i od grada u SAD-u, razlike su velike. Trenutno živim u Portlandu, iako nisam državljanin SAD-a, imam zelenu kartu, no na pitanje gdje mi je dom odgovaram kako je moj dom tamo gdje je moj sin.

Naslovnica knjige ‘Braća Sisters’ jedna je od najefektnijih u posljednje vrijeme?

Naslovnicu je dizajnirao Dan Stiles, dizajner kojega su zaposlili kao vanjskog suradnika. On obično radi rock postere, a zgodna slučajnost je bila da živi nekoliko ulica dalje od mene. Sjajan je i talentiran umjetnik, nadam se kako će raditi naslovnicu i za iduću knjigu. Mišljenja sam kako naslovnica ne samo da treba biti lijepa, već treba potaknuti znatiželju.

Slažete li se kako je roman ‘Braća Sisters’ zapravo iznimno emotivan, a često i tužan?

Kad sam počeo pisati knjigu, mislio sam da će biti zabavna, puna pucnjave i eksplozija, ali ono što se dogodilo je da su karakteri postali trodimenzionalni. Postao sam zabrinut za njih, postao sam gotovo kao njihov roditelj. Imam dvojicu braće i osjećaji koji nisam ni znao da postoje iz moje mladosti počeli su izlaziti na površinu tijekom pisanja ovog romana, te ih je bilo lako udahnuti i prenijeti na likove. Želio sam da knjiga bude mračnija i tužnija jer osjećaji koje imate za svoju obitelj čine vas i ranjivima.

Roman je prepun ciničnosti, je li to nešto čime obiluje vaš život?

To je osobina koju ne volim kod sebe, a uobičajena je u Americi kod ljudi moje dobi i mlađih. Život je puno zanimljiviji ako si otvoren, a biti ciničan i kritizirati je lako. Borim se protiv toga, za mene je to pravi problem (smijeh).

Smatrate li svoje likove lošim dečkima ili su oni naprosto proizvod vremena u kojem žive?

Ne smatram ih lošim dečkima, više ljudima koji su izmanipulirani na ovaj ili onaj način. Charlie je netko koga je ambicija učinila takvim, njegov problem je narcisoidnost i egocentričnost, želja da dođe do vrha bez obzira na sve prepreke. To je prilično čest problem. U vesternima uvijek moraš razlučiti tko je loš, a tko dobar, no zapravo je istina da postoji mnogo nijansi između.

The_Sisters_Brothers_s260x420Čini se kako uspješno izbjegavate klišeje, ponekad kao da namjerno dovedete čitatelja na sam rub, a onda opet vješto izbjegnete očekivanje?

Da, na nekim mjestima sam to namjerno napravio da izbjegnem stereotipne vesterne. Pokušavam izbjegavati klišeje, ali ponekad su klišeji pozitivna stvar, osjećaš se dobro i sigurno ponekad u njima. (SPOILER) Kraj knjige nije klišej i čuo sam da se nekim ljudima to nije svidjelo, željeli su veliki pokolj, ali nisam htio da likovi umru, htio sam da budu sretniji.

Jeste li namjerno ostavili kraj otvorenim i smatrate li ga uopće otvorenim?

Kraj je otvoren onoliko koliko mislim da je u redu. Braća su izvan opasnosti, Eli neće više ubijati, svoj život je stavio pod kontrolu, ne radi više za svog brata. S druge strane, Charlie je kažnjen, zbog onog što mu se dogodilo ne može više raditi ono u čemu je bio najbolji. Ono što će likovi nadalje raditi je na njima, ali život kakav su vodili dosad je završen. Nisam htio da kraj bude previše obećavajući.

Sudeći po epizodi s Elijevim konjem može se zaključiti kako volite životinje?

Mislite da ih volim? (smijeh) Odlično, to me stvarno veseli. Jer mnogo ljudi me pita, zašto mrzite životinje? A to jednostavno nije istina. Hvala vam, molim vas recite to svijetu. (smijeh) Većina u Sjevernoj Americi ne voli taj dio priče jer se s konjima u knjizi loše postupa. To mi je uznemirujuće. Htio sam da odnos između Eli i konja bude prijateljski.

Čitate li stripove, dva glavna lika na trenutke podsjećaju na braću Dalton iz Lucky Luke (Talični Tom) stripa?

Ponovno sam otkrio stripove koje sam čitao dok sam odrastao, a u Americi također danas izlaze vrlo zanimljivi stripovi. Sprijateljio sam se sa Sammyjem Harkhamom koji radi jednostavne stripove ‘Crickets’, sjajan je i talentiran. Kad sam bio mali volio sam Asterixa, Tin Tina i ostale stripove koji su se pojavljivali u nastavcima u novinama.

U vašim knjigama Divlji zapad ne izgleda toliko ružno, na koji ste se način pripremali za pisanje romana, postoje li neki stvarni povijesni likovi?

Lijen sam istraživač. Nisam znao da ću pisati vestern, na početku je bilo zamišljeno kao dijalog. Tijekom odrastanja gledao sam mnogo vesterna, ali to je sve, nisam inače imao interesa za tu pisanu tematiku. Nikad nisam smatrao pisanje poslom jer sam sa strane uvijek radio posao koji sam mrzio, poput građevinskih poslova i slično. Zato mi se pisanje ne čini kao posao zbog kojeg bih trebao čupati kosu, a istraživanje kakvo se zahtijeva za pisanje takvog tipa romana vidim kao nešto upravo takvo – naporno. Tako da sam na kraju izmislio mnogo stvari. Po završetku pisanja krenuo sam gledati ima li eventualnih nepravilnosti i naišao na stvari koje nužno nisu bile točne zbog vremena radnje. Primjerice, četkica za zube, u vrijeme radnje je već bila poznata širom svijeta. Pomislio sam: „Što ću sad? Ne mogu promijeniti godinu u kojoj se radnja događa“. Ali s druge strane, to je fikcija, nije ni važno. Loš sam istraživač, odnosno radi se o čistoj lijenosti.patrick_dewitt_s260x276

Od završetka ovog romana pišete li što posljednje četiri godine?

Prije nego sam došao u Zagreb završio sam grubi rukopis nove knjige. Pisanje je trajalo duže u odnosu na pisanje prve knjige koje je trajalo jednu godinu i druge za koju mi je trebalo dvije, ovu posljednju pisao sam tri godine. Nova knjiga je inspirirana bajkama, o mladiću koji dobiva posao u dvorcu, no otkiva kako svi u dvorcu imaju neke tajne. Priča je opsežnija nego u moja prva dva romana, napisana je u trećem licu tako da nudi dosta prostora. Sadrži i nekoliko fantastičnih elemenata, ali sve je zaista realno, ima elemente comedy of manners, perverzija i mračnih stvari, a opet tu je i romantična priča.

Ima li roman već ime?

Zasad ga zovem samo roman Château (n.a. dvorac)

Roman Braća Sisters u originalu ima vrlo zanimljivo ime (The Sisters Brothers), sami ste ga smislili?

Knjiga se trebala zvati ‘Warm Job’ (n.a. braća traže Hermann Kermit Warma), što je također zgodna igra riječi, čak se krenula prodavati pod tim imenom, ali su mi rekli kako bi bilo dobro promijeniti joj ime, no ničega se nisam mogao sjetiti. Tada su svi u izdavačkoj kući, od urednika do asistenata, krenuli smišljati naslov – bilo je nekih zaista loših prijedloga, no na kraju smo se odlučili za ovaj, iako mi se nije isprva sviđao.

Prava za ekranizaciju knjige već su prodana, vi ste pisali scenarij, smijete li nam odati tko režira?

ablutions_s260x399Glumac i producent John C. Reilly je uključen u tu priču od početka. Napisao sam scenarij, no ne znam hoće li se upravo ta verzija scenarija i koristiti. To nije moj prvi scenarij, s obzirom da sam napisao scenarij i za niskobudžetni film ‘Terri’. Znam ime režisera, ali s obzirom na potpisani ugovor moram ostaviti nekim drugim ljudima iz filmskog svijeta objavu. Filmska industrija je ozbiljan svijet. Uzbuđen sam zbog filma, neće biti niskobudžetni s obzirom na životinje koje će se u njemu pojavljivati, okruženje i eksterijere u kojima se radnja odvija.

Koliko teško je napisati sljedeću knjigu nakon što je ova osvojila toliko nagrada?

Počeo sam osjećati pritisak zadnje dvije godine, ali ključ u svemu je da slava ne smije utjecati na vaš posao. S druge strane, ako se iduća knjiga ne svidi publici u Kanadi, Americi i Velikoj Britaniji u budućnosti sve se može promijeniti sa mojom karijerom. Ponekad je teško ne misliti na to.

Koliko ste osjetljivi na ono što pišete, razlikuje li se mnogo originalno napisani tekst u odnosu na izdanu verziju?

Kad radite s dobrim urednikom, ono što trebate raditi je slušati. Ili su u pravu, ili nisu. Iz vaše perspektive. Prije sam se brinuo kako ću dobivati naputke kako kraj mora biti sretan, ovaj ili onaj dio tužniji – moji urednici to nisu radili. U pravilu su jako obzirni, ne žele samo da se knjiga proda u što više primjeraka nego žele pomoći da knjiga bude što bliže onom što sam kao autor želio reći. Nakon tri urednika knjiga je bila mnogo bolja i čišća nego na početku. Proces je vrlo zanimljiv, uživao sam kad bi mi poslali ispisan rukopis s bilješkama, ja bih ispravljao ono s čime sam se slagao i vraćao… Smatram to dijelom pisanja i vrlo vrijednim iskustvom za svakog autora jer omogućuje da finalni rad postane bolji.

Čitate li puno i koje autore, neka preporuka za naše čitatelje?

Da, puno čitam. U zadnje vrijeme oduševila me ‘Two Serious Ladies’ od Jane Bowles, no mnogo je autora i knjiga koje volim. Dobrih knjiga ima naprosto toliko da ne možete nikad uhvatiti korak s njima. Kao autor vjerujem da pisanje ne ide bez čitanja, barem kod mene jer me motivira da budem bolji autor.

Photo: Danny Palmerlee

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
Nema komentara
banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
The Racketeer, John Grisham cover
The Racketeer – John Grisham

Impresija Odavno želim da počnem da čitam i na engleskom, ali priznajem nije mi išlo lako. Ovo je prva knjiga...

Close