Nebojša Lujanović portrait

Nebojša Lujanović

„Onaj koji je prema bilo kojem kriteriju obilježen kao različit, u ovoj je sredini prisiljen živjeti u svom malom konclogoru prepunom prešutnih ograničenja„

 

Nebojša Lujanović Split portrait

Nebojša Lujanović

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti, te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Živi u Splitu i radi kao viši predavač na Filozofskom fakultetu.

Lujanović je autor brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova, a radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim, književnim i stručnim, časopisima. Dosad je objavio sljedeća prozna djela – roman ‘Stakleno oko’ (Parnas, 2007.), zbirku priča ‘S pogrebnom povorkom nizbrdo’ (Algoritam, 2008.), roman ‘Godina svinje’ (Algoritam, 2010.) i roman ‘Orgulje iz Waldsassena’ (EPH-Liber, 2011.).

U 6. mjesecu 2015. godine, u izdanju nakladnika Frakture, Lujanović je objavio posljednji roman ‘Oblak boje kože’, neopisivo snažno literarno iskustvo koje kroz priču o Romima, lišenu egzotike, hipokrizije i patetike, progovara o tome što znači i koliko je teško biti manjina i drugačiji, nekad kao i danas, posebno na ovim prostorima.

Recenziju ‘Oblaka boje kože’ možete pročitati ovdje, a za ČitajMe.com razgovarali smo s Nebojšom, ne samo o njegovom romanu koji će obilježiti ovu književnu godinu, već i o problemima hrvatskog školstva i društva u cjelini.

 

Denis Vukosav: Po osobnom, ali i mišljenju drugih koji su čitali, ‘Oblak boje kože’ je domaći roman godine. Što očekujete da će se dalje s romanom događati, može li Hrvatska u vama dobiti svog Andrića, a ovaj roman postići uspjeh u inozemstvu?

Nebojša Lujanović: Onog trenutka kada je roman krenuo iz Frakturinog skladišta prema knjižarama, ja kao autor nemam ništa s njime. Stojim po strani i čudim se kao i moji poznanici, otkud tolika medijska pažnja već tjedan dana nakon objavljivanja. I evo traje, već treći mjesec. On je već sada nadmašio sva moja očekivanja i doista ne znam što dalje očekivati. Usporedbe i pohvale gode, lagao bih kada bih tvrdio suprotno, ali su isto tako i opasne. Navode autora da pomisli kako ima neki kredit kod čitatelja za idući roman.

Na proljeće, kada uronim u bilješke za novi roman, bit će najbolje zaboraviti na sve ovo i krenuti od nule. To je jedini ispravni put. O prijevodima ne razmišljam (urednik Frakture je jedan od rijetkih domaćih urednika koji tu ulogu preuzima na sebe) jer na njih utječe toliko faktora da su mogućnosti jednake dobitku na lotu.

 

Oblak boje kože, Nebojša Lujanović naslovnica

Oblak boje kože, Nebojša Lujanović

Piše se i o zalaganju da ‘Oblak boje kože’ uđe u školsku lektiru. Čitaju li djeca u školama knjige adekvatne svom uzrastu i interesima?

U nesigurnim kulturama koje se nalaze na ključnim prekretnicama, bez ideje o svojoj specifičnosti zbog čega se vraćaju na prethodne faze kako bi barem tim retrogradnim postupkom uspostavili neke temelje, sve sfere su upregnute u bildanje nacionalnog identiteta. Pa tako i školska lektira. Lijepa ideja, ali roman ‘Oblak boje kože’, sa svojim izvrtanjem tradicionalne koncepcije identiteta, bio bi u tom kontekstu samo eksces. Nažalost, rijetko ćete naći pisca koji ima dobro mišljenje o ustroju i ulozi ovakve lektire u obrazovanju.

Ona je, da sažmem stvar, koncipirana tako da zgadi mladoj osobi čitanje do kraja života. Doista ne znam kakve to dodirne točke ima današnji srednjoškolac s, na primjer, epom ‘Smrt Smail-age Čengića’. Osim da svojim nekritičkim prikazom jedne civilizacije podgrije ionako sveprisutnu islamofobiju.

 

Roman je bio iznimno zahtjevan za pisanje?

Da, dosta vremena mi je uzeo, nekoliko godina, a vrijeme postaje najveći neprijatelj i najveća dragocjenost kada imate malu obitelj. Priznanja koja spominjete pomalo ublaže taj osjećaj dugovanja svojim najbližima zbog svih predvečerja koja sam im sebično ukrao. Ali to je roman, i on, za razliku od poezije ili kratke priče, uvlači autora, proždire ga. I to, mi nekako, po strukturi vlastitog karaktera, jedino i odgovara. Ima nešto privlačno u tom isposničkom trpljenju od četiri pet godina i onda velikom izranjanju na kraju kada je zatvorena posljednja rečenica.

 

Koliko ste znali o Romima prije pisanja romana?

Ništa. Osim osjećaja da zbog svog seljakanja još od izbjegličke 1992. godine, vječno ispruženog dlana prema gore na koje me okolnosti (nezaposlenost) i dalje prisiljavaju, te pozicije vječnog uljeza pred kojim će uvijek imati prednost neki ‘naši’ – i nismo toliko različiti.

To je ona metaforička razina romana na kojoj bi dodirne točke s tekstom moglo pronaći puno više čitatelja od onih posebno senzibiliziranih baš za romsku tematiku.

 

Koliko je današnja Hrvatska drugačija od one opisane u romanu? Čini se kako tolerancija u Hrvatskoj (uzmimo najsvježiji primjer krize s izbjeglicama) nikad nije bila na nižoj razini?

U pravu ste, reći ću, na niskoj razini, po cijenu da mi ispod testa prilijepe uobičajeni komentar „neka onda ide od kuda je došao“.

Postoje kratki trenuci iluzije kada pomislimo da se krećemo naprijed i onda isplivaju određene društvene situacije u kojima se razotkrije onaj pritajeni fašizam koji vrije ispod poklopca svim kultura regije. I zato sam sretan kada se takve stvari dogode. Svastika, desnica, izbjeglice… Da napokon vidimo točno gdje smo. Jer, prožeti smo najgorom verzijom fašizma, onom uglađenom koju grade Crkva, obitelj i fakulteti. U redu je biti različit, samo dalje od mene.

Za vrijeme mog studija, rađena je jedna anketa u kojoj, dobro se sjećam, tek trećina njih bi pristalo da im se netko iz obitelji uda ili oženi za pripadnika druge vjere. Bojim se i pitati za druge slojeve stanovništva. Lako ćemo s takvim isfrustriranim pojedincima, ali što kada cijele gradove ili države počnu doživljavati kao intimni prostor u koji im netko zadire?

 

nebojša lujanović ivan rumbak promocija priznanje

Nebojša Lujanovič prima priznanje od Ivana Rumbaka, u ime zajednice Roma, za napisani roman

 

Zašto Plinarsko naselje u Zagrebu kao mjesto radnje, čini se kao da se, nažalost, mnoge sredine širom zemlje natječu tko će preuzeti vodstvo po nesnošljivosti?

U nekom od mogućih svjetova, koji su i zadaća književnosti, ništa manje mogućnih od toga da bi do kraja tjedna mogla pasti kiša, sasvim je izgledno da bi i u Zagrebu (kao što je to bilo moguće i u drugim velegradovima poput Pariza ili u blizini Budimpešte) masovna histerija mogla dovesti do nekog oblika geta. U tom smislu bi romsko Plinarsko naselje bilo ‘najpogodnije’ jer je s tri strane opkoljeno zidovima susjednih oronulih skladišta i nekadašnjih tvorničkih postrojenja.

Malo prenaglašeno, ali opet ne i nemoguće, roman upozorava kako je u današnjim društvima pritajenog fašizma, koje ide pod ruku s nestabilnim sredinama prepunima socijale, dovoljna najmanja iskra da dovede do kolektivnog proganjanja.

 

Sigurno vam gode pohvale za roman, no da li vam se sve to čini iskreno?  Ili je pomalo pomodno u javnosti pokazivati kako smo svi uviđavni prema manjinama, posebno Romima, barem dok se ne zatvore kućna vrata. Glumimo li kao društvo u cjelini?

Već sam spominjao onaj pozitivan učinak koji možemo izvući iz nedavnih ispada fašizama, a to je konačno razotkrivanje. Valjda je to prvi korak prema rješavanju problema.

Što se tiče mode, u pravu ste: moderno je u teoriji baviti se identitetom, u praksi razglabati o toleranciji, a istovremeno fašističke ispade sportaša ili članova sabora registrirati kao dio uobičajenog folklora.

 

Orgulje iz Waldsassena, Nebojša Lujanović naslovnica

Orgulje iz Waldsassena, Nebojša Lujanović

Roman je posebno dojmljiv u dijelu koji se tiče iskustva iz logora Auschwitz. Puno ste istraživali, na kraju romana zahvaljujete se mnogim ljudima, za potrebe romana putovali ste i u Srbiju. O stradanjima Roma u logorima, nažalost, jako se malo zna?

Točno, tu se moj odgovor uglavnom ponavlja u intervjuima – ti ljudi su toliko degradirani da ih se niti ne doživljava kao žrtve. I upravo to priznavanje žrtava, svih, civilizacijski iskorak je za kojim su nekim zajednicama bila potrebna desetljeća (Njemačka je priznala Holokaust nad Romima tek sredinom osamdesetih).

Čini se kako će i zajednice ove regije, uključene u sukobe devedesetih, također uzeti zadršku od toliko desetljeća da prizna tuđe žrtve. I tu pokazujemo kako ništa nismo naučili.

 

Na predstavljanju knjige pričali ste kako ste svoj znanstveni rad u nekim aspektima pretočili u pisanje ove knjige?

Da, možda sam malo ishitreno tako okvalificirao roman jer me sada strah da će to mnoge potencijalne čitatelje odbiti od čitanja. On je, naravno, prvenstveno fikcija u koju su jednostavno ukomponirane povijesne činjenice. Dok je po samoj strukturi koncipiran tako da pokrije osnovne verzije rješavanja proturječna hibridnog identiteta, problematizira ionako problematičnu tradicionalnu koncepciju identiteta koja se temelji na retorici krvi i tla preko generacijskog sukoba, a onda i pokrije sve segmente romske kulture preko palete likova.

U romanu možete naći romske likove koji su i kriminalci i dobročinitelji, i žrtve i inicijatori, i obrazovani i oni koji gataju iz rastopljenog olova. Da ne nabrajam dalje… Tu nisam mogao zatomiti činjenicu da, osim kreativnog poriva, u meni je jednako snažan i onaj znanstveno-istraživački. Pa sada, tko smatra da je time narušena ‘magija teksta’…

 

Odnos oca i sin kulminira u jednoj maloj epizodi na kraju romana. Čini se kako je taj odnos u mnogim obiteljima prepun trauma?

U tekstu je podmetnuto dosta „znakova pored puta“ koji nude različita čitanja pomnom čitatelju; iz jednostavnog razloga što i meni mora biti zabavno dok svaku noć sjedam za tipkovnicu ispuniti prijeteću bjelinu papira/ekrana.

Jedan od ključeva je i onaj preko oca i hvala što ste prvi ponudili i to rješenje. Stvar je u tome da obračun s tim naslijeđenim identitetom koji pojedinac ne bira, nego je prisiljen preuzeti ga kao identitetski paket, ne ide bez obračuna s ocem. S druge strane, otac nije plošno demoniziran lik, nego i sam žrtva tragičnih okolnosti. Naime, on je nositelj one vječne roditeljske dvojbe: zašto donositi dijete na svijet u kojem mu ne možete osigurati uvjete za život? A kako kojim slučajem to i uspijete osigurati, kada prestaje vaš dug prema njemu?

 

Jasno kritizirate ponašanje medija u stvaranju histerije u društvu?

Tu se moram vratiti na temu istraživanja. Slučajno mi je dopala ruku knjiga Dragoljuba Ackovića, romskog intelektualca koji živi u Beogradu, naslova ‘Oni su ubili njegove oči.’ Tu je sabrao novinske izvještaje o kolektivnoj histeriji i sukobu romske zajednice i policije/građana zbog skinheadsa koji je pretukao i ubio romskog dječaka što se upravo uputio po sladoled u lokalnu trgovinu.

Obrazac histerije koji sam iz te opširne zbirke članak sociološki izdvojio, presađen je i literariziran u ovom romanu. U slučaju da netko pomisli kako autor ‘Oblaka’ u svojoj pesimističnoj viziji društva pomalo pretjeruje…

 

Živimo li i sami u svojim malim konclogorima jer, kako ste rekli, svi smo mi barem po nekoj osnovi manjina, a ova sredina nije pretjerano naklonjena manjinama?

Kulture ove nesretne regije obilježene su plemenskim identitetom: pripadnik postajete rođenjem, stranac se nikada ne može uklopiti. Okružujete se sličnima i srodnima, stranac nikada neće zaslužiti pažnju i povjerenje. Različite izlučujete, a ako odbijaju otići – potiskujete i ograničavate. Vlastite žene su najljepše, tlo najplodnije, zrak najčišći, ljudi najbolji. Po tom ključu se biraju poznanici i zapošljavaju suradnici.

Onaj koji je prema bilo kojem kriteriju obilježen kao različit u takvoj sredini je prisiljen živjeti u svom malom konclogoru prepunom prešutnih ograničenja.

 

S pogrebnom povorkom nizbrdo, Nebojša Lujanović naslovnica

S pogrebnom povorkom nizbrdo, Nebojša Lujanović

Pišete li još uvijek rukom, a tek kasnije sve prepisujete, kako sam pročitao u jednom vašem starijem intervjuu?

Kako sam do sada već dovoljno naštetio romanu (činjenicama o djelomično znanstvenom pristupu), onda mogu i svom imidžu (smijeh).

Da, i dalje prvo pišem rukom. Tih par godina rada na romanu je dotična bilježnica moj stalni pratitelj; na putovanjima, izlascima, šetnjama. Ali, to nije glavni razlog. Iako rečenice upisujem teško i sporo (zbog čega nema previše izbacivanja i prepravaka), ona faza ukucavanja teksta, iz bilježnice u računalo, vrijedi kao trostruko čitanje i sažimanje. Tu tekst dobije još više na gustoći i konzistentnosti.

Unatoč svim tehnološkim inovacijama (koje, da ne bude zabune, pratim kupujući tablete i smartphonove), ne vjerujem da ću ikada napustiti ovaj način rada.

 

Radite na fakultetu. Zbog male razlike u godinama, osjećate li da su vam dvojbe i razmišljanja studenata bliski?

Na splitskom fakultetu (kojem se sada pridružuju i još neki) već sedam godina sam na poziciji vanjskog suradnika, tek na dva kolegija. Bez stalnog zaposlenja.

Dužan sam to napomenuti jer bi moj život, da ta nespretna formulacija „radi na fakultetu“ doista znači ono što ljudi misle da znači, izgledao puuuno drugačije, bezbrižnije, lagodnije. No to je duga priča. Što se tiče dvojbi studenta, bez obzira na malo razliku, tempo promjena je takav da već sada mogu govoriti ‘u moje vrijeme’.

Današnjim studentima autoritet profesora (ne mene) ne znači ništa, jako malom broju je stalo do stjecanja znanja, nema govora o dodatnom angažmanu. Vlada mučna atmosfera prešutnog sporazuma da sve što oni i mi radimo nema previše smisla. U ovom društvu će oni svoj put tražiti na sasvim drugačiji način, ne znanjem i diplomom.

 

Što čitate za opuštanje?

Opuštanje, pored nekoliko honorarnih poslova, predavanja i dvomjesečnog sina? Mora da se šalite…

Sva čitanja su usmjerena prema konkretnim predavanjima koje držim, recenzije koje pišem i materijalu koji prikupljam za novu knjigu. Luksuz besciljnog čitanja iz čiste znatiželje je daleka prošlost, nadam se da će se vratiti.

 

 

Photo: Nacional, Slobodna Dalmacija, Fraktura, EPH-Liber, Algoritam, Denis Vukosav

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
U vodu, Paula Hawkins naslovnica
U vodu – Paula Hawkins

Impresija Malen gradić Beckford kroz koji prolazi rijeka. Rijeka u kojoj godinama umiru žene. Posljednja koja je umrla u toj...

Close