Napoleon #1: Stakleno oko, veseli četvrtak, korice

Napoleon #1: Stakleno oko

Hvala Veselom četvrtku što je još jednom pružio priliku Napoleonu

 

Naslov originala: Napoleone, L’occhio di vetro, Carlo Ambrosini (scenarij i crtež)

(Veseli četvrtak, 2016)

 

Ukratko: U samom Napoleonovom hotelu ubijen je njegov stari znanac Tshanz. Tijekom tog događaja dva neobična blizanca otimaju njegovu kćerku. Napoleone na brzinu hvata većinu konaca pomoću staklenog oka te svi tragove vode do njegovog starog neprijatelja Cardinala. Može li Napoleone uz pomoć svojih nerazdvojnih imaginarnih prijatelja riješiti slučaj?

 

Napoleon #1: Stakleno oko, veseli četvrtak, korice

Napoleon #1: Stakleno oko

Da se nalazimo u Italiji, mjesec kad bi pročitali ovu priču bio bi (već odavno prošli) septembar/rujan 1997. godine, a također bi bili i svjedoci rađanja novog junaka talijanske izdavačke kuće Bonelli. Ukoliko ste čitali objavljene uratke Napoleonovog autora Carla Ambrosinija na našim prostorima u Dylanu Dogu ili pak serijal nesretnog Jana Dixa, sigurno već predosjećate kakve tematike bi mogao biti ovaj serijal, te približne karakteristike koje bi imao glavni junak serije. Glavni junak zove se Napoleone di Carlo (znači, Napoleon iz Carlove glave), momak koji se bavi entomologijom te kriminalistikom u slobodno vrijeme. Njegovo službeno zaposlenje je vođenje malog ženevskog hotela “Astrid”. Napoleon je, siguran sam, nepoznat većini potencijalne publike na ovim prostorima te ću se možda tu i tamo obratiti na neku opću karakteristiku serijala. Napoleon je Bonellijevo dijete, tako da ne biste pomislili da on dolazi iz nekih prekomorskih zemalja, Amerike primjerice. Radi samog shvaćanja epizode zaći ćemo povremeno u domenu onoga što spada u glavne crte serijala općenito.

Napomenimo odmah na početku da osim što ćete ovdje prisustvovati događajima u realnom svijetu gdje postoje fizičke (s)tvari, s vremena na vrijeme uskočit ćemo u neku drugu realnost, tj. onu iz višeg stanja svijesti koja se nalazi ponad oblaka, planina i zvjezdanih orbita… Ambrosini sam u svome uvodu posvećenom Napoleonu pojašnjava da su američki indijanci vjerovali da ne postoji materijalni svijet već njega sanjaju “duhovi”. Stoga smo mi i naš svijet samo produkt snivanja. Napoleone prihvaća tu tezu te prihvaća svoju ulogu kao kontrolora koji nadzire tu granicu. Već smo takvo nešto sreli i kod Martina Mysterea sa svijetom sna, Altjeringom kojeg sanjaju australski urođenici. Još jedan motiv koji se provlači u ovu tezu materijalnog i apstraktnog je ta sušta suprotnost između ta svijeta, dualnost koju Ambrosini voli koristiti (a i rabi je) u svojim djelima. Sjetimo se samo blizanaca Ganz iz Dylana Doga Iza zavjese, te realne stvarnosti i birokratskog pakla iz Čuvara uspomena. Mnogo scena se tamo odvija izmjenjujući san i javu, stvarnost i irealno. Ovdje su također blizanci Boratto, realnost te više stanje svijesti skoro nalik Sclavijevoj birokratskoj viziji pakla (i tu i tamo sve regulira svojevrsni Nadglednik). Ambrosini u svoje serijal upliće i cijeli niz književnih i filmski referenci, a autorima poput Charlesa Budelairea ili Gustava Junga posebice odaje počast.

Odmah u prvom broju upoznajemo tri Napoleonova vjerna pratitelja: Caliendo (Kaliendo) – elegatno pedantni čovječuljak u plesnim cipelicama, Scintillone (Varnica ili Iskrica) – kukcoliki šeprtljavac i Lucrezia (Lukrecija) – najpotrebnija i najotrovnija misao, plavuša sa golim sisama odjevena samo u gaćice i pojas za spašavanje. Nezaobilazan su dio Napoleonovog života, no kako i ne bi bili, kad su svakojake misli svakodnevica čovjeka pa i njega samog. Samo što Napoleon tu apstraktnu realnost doživljava na drugačiji način, on je zapravo aktivni lik u svojim mislima za razliku od svih nas koji smo samo promatrači.

Napoleone #1: L'occhio di vetro, bonelli, cover

Napoleone #1: L’occhio di vetro

Budući da je ovo prvi broj ovog novijeg junaka, scenarista uvijek mora uz događaje pokazati i osnovne karakteristike tog lika, prikazati svijet u kojem se on kreće, sudionike njegovog svijet, ustvari treba postaviti scenu gdje će se odvijati daljnji zapleti. Tako Napoleona srećemo kako nemarno vodi mali Astrid Hotel uz izdašnu pomoću madame Rose Simenon, prilično konkretna komponenta njegove ovozemaljske stvarnosti. Tu su i Napoleonovi poznanici, policijski inspektor Dumas i njegov pedantni metroseksualac Boulet (Bule). Policijski posao karika je koja ga veže uz njegov stari život i posao od kojeg još osjeća posljedica. Koliko je Dumas ozbiljan i opušten čovjek, toliko je njegov pomoćnik Boulet nespretan, komičan i pun života. U stvari likove Dumasa i Bouleta mogli bi poistovjeiti sa Blochom i njegovim “sporim” pomoćnikom Jenkinsom iz Dylana Doga, a što se tiče Groucha, njega zamjenjuju čak tri komična lika…

Odmah u prvom broju predstavljen je njegov najveći neprijatelj Cardinal iliti Andreas Paul Orphus, beskrupulozni kriminalac kojemu ništa loše nije strano. Poznat Napoleonu još iz razdoblja njegovog policijskog rada, bavio se trgovinom robljem i trgovanjem organa na crno, te se na zao način rješavao suvišne „robe“. Cardinal je Napoleonova fiksna ideja i okupacija, tako da se i na podsvjesni način pokušao približiti hvatanju Cardinala bavljenjem entomologijom (proučavanjem kukaca). Cardinal je ujedno i primjerak jedne vrste kukaca, zvan tim imenom zbog svog silovitog i jedinstvenog odsjaja. Prijevod po naški bio bi jelenak, a inače crne je boje i na prednjem dijelu tijela ima kao rogove poput jelenskih – stoga se naziva jelenak. Još jedan Napoleonov poznanik iz Afrike, Tshanz (Šanc), kirurg je koji je radio za Cardinala, a sad momak u nevolji jer se usudio ucjenjivati starog vraga.

Par živopisnih likova koje srećemo u ovom broju su braća Leopold i Leonard Boratto, te Tshanzova kćer Susanne Bauer. Braća Boratto su par debeljuškastih maminih maza koji slove kao najbolji u području prepariranja životinja. Osim što nemaju baš razvijen osjećaj za dobro i zlo, nemaju ni dobro razvijen osjećaj za razlikovanje između života i smrti. Pod imaginarnom su paskom njihove davno preminule majke, također stručno preparirane tako da još i sad ostavlja dojam da je skoro pa živa. Susanne je slučajna žrtva okolnosti, time što je Tshanzova kćer i što su žene na piku majke braće Boratto. Ona je studentica, mlada, i pred njom leži stvaran život za razliku od Napoleona kojemu su najbolje društvo tri imaginarna prijatelja. Doduše, oni su stvarni, no ipak… I kako priča ne bi bila prava krimi priča i kako nikad ne bi samo riječima shvatili koliko Cardinalu vrijedi ljudski život, pratit ćemo i sudbinu aristokratske obitelji Kindeburg. S jedne strane možda se može osjetiti kritika aristokratskog snobovskog života te pouka da niti plava krvi niti moć ili bogatstvo ne garantiraju bolji život.

Ambrosini je poduzeo odličan mali probni izlet sa novim junakom te ga pokušao prikazati kao posrednikom između dva kontrasvijeta – stvarnosti i nestvarnosti (a postavlja se pitanje koji svijet je zapravo stvaran). Kako je ujedno i scenarist i crtač i idejni pokretač tu mu je bilo lakše, možda za razliku kod Dylan Doga, predočiti sve te simbole i pojave fizičkog i metafizičkog svijeta. Iako su to donekle neuobičajene pojave, lik Napoleona ni ne pokušava razdvajati ta dva svijeta. Očito je njegov boravak u mističnoj atmosferi Afrike utjecao na tako ležerno prihvaćanje irealnog. Priča nije nešto ekstra dopadljiva, ali je pristup samoj toj novoj pojavi lika inovativan. Jedini je lik iz Bonelli kuće koji aktivno sudjeluje sa svojim strahovima, mislima i noćnim morama i odlično se nosi sa svim tim. Pa i aktivno otvara dijaloge na svakodnevnoj bazi sa svoja tri “dobra duha”. Također dobro skriva svoje strahove i unutarnje dvojbe (nešto poput Nathana Nevera, ali u suprotnosti s Dylanom Dogom).

Sudeći prema ovoj prvoj epizodi, moje mišljenje o serijalu je, recimo, odlično kreiran fantastični i mitološki svijet s mnoštvom simbola koji će se daljnjim razvojem priče još nadopunjavati i razvijati. S druge strane, vidljiva je i krimi crta jer strip i jeste inicijalno zamišljen kao podvrsta noir krimića sa fantastičnim elementima. U glavnoj ulozi s malim ciničnim debeljkom u baloneru koji podsjeća na Marlona Branda u mlađim danima. Što se tiče samog junaka svojevremeno je izdana samo prva epizoda Napoleona u izdanu srpskog izdavača Mavericka koji nažalost nije poživio dugo. Ambrosinijev crtež kod Napoleona izgleda mi ponešto smireniji za razliku od onih početnih epizoda na Dylanu. Daljnji radovi u ovom serijalu biti će i od drugih autora za koje kažu da malo odudaraju od klasične Bonelli škole, a Ambrosini će ipak do dana današnjeg ostati kao glavni autor naslovnica.

No, ne morate mi vjerovati na riječ, pročitajte strip i provjerite sami. A Veselom četvrtku hvala što je još jednom pružio priliku ovom junaku. I uredniku koji je vjerovao u njega. 😉

“Granica koja dijeli ono što jeste u stvarnosti od onoga što bi mi voljeli videti ili što vjerujemo da vidimo je vrlo tanka… Ali to su dva različita, nepomirljiva svijeta: pravila jednog ne važe za drugi… Treba budno paziti. Ja sam taj stražar koji nadzire tu granicu i kontroliram da ta dva terena ostanu odvojena…”

 

 

Srpsko izdanje


veseli četvrtak logo izdavačNapoleon #1: Stakleno oko

Comments

comments

Strastveni fan, kolekcionar i skromni obožavatelj stripovske literature, i svega što ima veze s SF-om i fantasyjem. U slobodno vrijeme bavi se urednikovanjem i pisanjem tekstova stripovske tematike na najvećem hrvatskom strip portalu stripovi.com i publikacijama slične tematike, a druga ljubav su definitivno knjige od kojih se nikad ne odvaja.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Osinja tvornica, Iain Banks naslovnica
Osinja tvornica – Iain Banks

Impresija Upoznajte Franka Cauldhamea. Ima šesnaest godina i službeno ne postoji. Živi s ocem koji ga je odgojio i samostalno...

Close