Write your story

Napiši priču

Svakog mjeseca, CitajMe.com organizirat će za svoje čitatelje kreativni izazov – literarni natječaj na zadanu temu. Ponudit ćemo vam jednostavan zadatak, a na vama je da nam u sljedećih 7 dana dostavite tekst.

O konačnom pobjedniku odlučuju čitatelji nakon što najboljih 5 priča ponudimo na glasanje.

Krajnji pobjednik osvaja – a što drugo? – knjigu iznenađenja…

1. zadatak:

Napišite priču koja započinje rečenicom: „Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom!“

Pravila:

  • Priča može imati maksimalno 1000 riječi
  • Priča se dostavlja na e-mail adresu natjecaj@citajme.com
  • Dostavljena priča ne smije biti ranije objavljena
  • Jedna osoba može poslati jedan tekst
  • Uz priču potrebno je navesti ime i prezime

Rok za dostavu priča – 17.01.2015. 23:59h  

Sretno!

 

Pobjednica prvog natječaja je:

Lucija Ivanković

 

Finalisti

Zahvaljujemo na sjajnom odazivu, već na prvi natječaj prijavilo se 24 kreativnih čitatelja u čijim smo pričama uživali.

Izabrati 5 najboljih nije bilo jednostavno, no vjerujemo kako će preostali sudionici već sljedećeg mjeseca ponovno okušati sreću. Zajedno sa mnogo novih koji se ovog puta nisu odvažili.

No, da ne duljimo, u nastavku je 5 finalista (abecednim redom):

Svjetlana Dalić

Lucija Ivanković

Gordana Kordić

Marko Makaj

Mirela Šplajt

 

Red je na vama da pročitate priče te da odlučite do 24.01.2015. u 23:59h koja vam se od priča najviše sviđa. Svoje glasove finalistima možete dati ovdje.

Svjetlana Dalić

– Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom!?

– …

– Ok, pogodila si iz prve. Ali čemu taj ton?

– …

– Možda jesi u  pravu, možda to iznenađuje samo mene, ali možda bi se mogla i malo radovati zbog mene.

– …

– Znam što je bilo zadnji put

– …

– Znam i to.

– …

– Znam.

– …

– Znam.

– …

– Ne mogu ti to obećati.

– …

– OK. Ne moraš. Tebi neću plakati…

– …

– Najbolje, slažem se. Čujemo se.

 

Poklopila je. I ostala nepomično sjedeći,  pogledom magličastim kroz prozorsko staklo, kroz ogradu, kroz krošnju, kroz brdo, kroz tamu, kroz vrijeme i vlastita sjećanja. Gledala je u miris davnog ljeta koje je  prestalo postojati u pamtljivom obliku i dobilo obrise i zvuk njene čežnje. Izvući ga na oči stvarnosti nije mogla jer oko sebe nije imala biće koje bi to razumijelo. Jer samo je njih dvoje još ponekad, rijetko, ali strasno, živjelo u imaginaciji. Hodalo zagrljeno preskačući lokve, smijalo se suncu, držalo se za ruke kao da im nije preko sto godina u zbroju. Samo je njih dvoje moglo vjerovati u “Volim te” izgovoreno svako toliko i otpuhnuto niz vjetar. Samo je njih dvoje moglo voljeti nepoznatog.

Potrudila se da vrati svoj pogled obrnutim redoslijedom. Izvukla se iz sjećanja, vremena, tame. Primijetila da je vjetar opasno zaljuljao krošnju i kapljice kiše lagano počele spust po staklu spajajuć’ se u male brzace.

Ustala se spremno, odlučno, hrabro, naglo, impulzivno i sjela za računalo. I riječi su počele najprije kapati, pa su zatim procurile….

“… i kažem, davno smo prokockali šansu za zajedničku sreću i zaista ništa više od ovog nema smisla. Ti imaš svoj život, drago mi je zbog tebe.  A ja sam se prestala nadati i naučila živjeti sama i zadovoljna. Dokazala sam sebi da se i bez tebe sasvim lijepo može. I onaj moj vrt je džungla postao, svega ima, da si ga bar vidio….

… ali ne. Nisi i neka je tako.

I dosta je bilo. Nemoj se više javljati. Možda nam neka viša sila podari drugi život i spoji nas jednom. Kako god.

Pozdravljam te posljednji put.

Tvoja S”

Trenutak i snažno udarena tipka “Pošalji!”

Pola je noći provela uvjeravajući se da je jedino ispravno upravo to i takvo zbogom. Tjerajući sjećanja od sebe, mijenjajući položaje. Brojeći otkucaje sata sa zvonika. I svakim je otkucajem zebnja bila teža i deblja. Ni čaša vode, ni korica kruha, ni provjeravanje jesu li vrata zaključana, ni odgledana 275-ta repriza noćnog programa, ni tiho izgovorena molitva, ni pogled na društvene mreže, ni brojanje udisaja… ništa nije nosilo spokoj. Snu se nije nadala.

Pred jutro se držala grčevito noktima zarivenim u dovratnik da ju njena slabost ne odnese pred računalo da pokuša spasiti stvar. Možda još nije pročitao. Možda se može nekako opravdat, ispričat, opovrgnut… možda samo da mu napiše da ga svejedno nikad prestat voljet neće.

Da! To će još samo napisat.

I upalila je…  dočekao ju je još jedan mail…

“I ja tebe volim, lutko!”

Početak stranice

Lucija Ivanković

„Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom!“, vrištim najboljoj prijateljici u uho, dok u glavi još prevrćem moj i Njegov subotnji razgovor… i događaj. Događaje, u biti.  A danas je već petak…

Ne znam što je smiješnije: činjenica da mi se javio ili njegovo sjećanje na mene. Možda se ne sjeća najgoreg dijela? Ili se sjeća samo tog dijela, pa…

Naime, tu sam kobnu subotu otišla kupiti namirnice koje su mi potrebne za kuću i sudarila sam se s Njim. Kolica s mojim budućim stvarima su si uzele predah od tereta i svojevoljno odjurila do hrpe konzervi sa sadržajem mačije hrane. Kolica stvarno nisu kriva, a trokut sačinjen od konzervi se čak nije ni raspao (jedna je ostala na svom mjestu)!

Kao što sam već rekla, nisam krivila kolica. Krivila sam njegove oči koje (su tako lijepe, zelene i velike) očito ne vide dobro.

Nakon što smo sačinili novi trokutić, posramljena sam platila sve namirnice i proklela nespretne ljude. Ali…

Ipak sam odlučila otići van navečer da se malo opustim i zaboravim na sramotu.

Nisam je zaboravila, da. Umjesto da sretnem zaborav u nekom kutku, sa svojom čašom, gdje se muzika ne čuje toliko dobro, tamo sam srela Njega, sa svojom čašom i prijateljima. Peh, sudbina ili karma? Zapravo, u tom trenu nisam vidjela neku razliku između ta tri pojma.

Nasmijala sam se što sam usiljenije mogla i poželjela pobjeći glavom bez obzira. Naravno da mi to nije pošlo za rukom! Tek što sam se okrenula, začula sam glas iza sebe.

„Ti si onaj curetak koja ne zna držati svoja kolica pod kontrolom!“, kaže on.

A ti si onaj samodopadni i nadobudni lik kojemu oči služe za ukras?, pomislim. Ne kažem.

„Um… aha, dječak koji voli konzerve?“

Pozvao me da sjednem s njima u taj zadimljeni sapareić, dok sam ja u razmišljala o tome kako ne znam držati svoja kolica pod kontrolom, ali samo u slučaju kada se netko ZABIJE U MENE!

Sjednem preko volje, i otpijem gutljaj svoje burn-votke. Na kraju je ispalo da se somodopadni i nadobudni lik zove Gabrijel i da nije baš nadobudan. Samo samodopadan.

Baš smo se, gle čuda!, raspričali i Gabrijel je baš prinio svoju čašu ustima, a ja sam se smijala ne sjećam se čemu. Da, sadržaj njegove čaše je završio na njegovoj košulji. Ispričala sam mu se i pozvala ga U SVOJ STAN ne bih li mu očistila mrlju s košulje.

Pristao je i psovao sebi u bradu.

Ups…

Sjeo je na suvozačevo mjesto i vezao se. Dva puta mi je auto krepao, i jednom sam se skoro rasplakala zbog najgore subote. Može li biti gore? Ispostavilo se da može. Osim što sam umalo pregazila nekog djedeka koji se šlepao po zebri brzinom zebri bez dvije noge, i što sam skoro udarila u drugi automobil, rekao mi je da nisam baš grozna vozačica. Nije me baš utješio, no ipak nisam baš beznadna!

Nadalje, Gabrijel je mom stanu morao skinuti košulju da je natopim Domestosom, koji je bio baš do praška, no greškom mi je baš došao u ruke. Mrlja i je sišla, pa sam osušila košulju fenom. Nisam je peglala, tko zna kako bi to završio.

Gabrijel me je tražio e-mail adresu i broj telefona. Možda mu se svidio moj peh?!

Htjela sam ga odvesti natrag u klub, ali moj vjerni Passat je ostao bez goriva. Sva sreća pa je lijep. Nekako smo se nagodili da prespava u boravku.

Nije da mi je teško palo što imam nekoga divnoga, sa divnim imenom na svom kauču, ali inače nisam toliki pehist i već dugi period nitko nije spavao kod mene.

Napravila sam nam večeru, gdje ništa nije krenulo po zlu, i izvukla sam neku staru majicu od bivšeg i zaputili smo se spavati. Ja u svoj krevet, naravno, a on na kauč.

Uopće me nije sram reći da mi je dao i neki slabašni poljubac prije spavanja.

Kada se probudio, nazvao je prijatelja koji je došao po njega.

 

„No, od koga?!“, uzbuđeno me pitala frendica.

„Gabrijel. E-mail glasi ‘Baš sam ti bio pred vratima, kada sam otkrio da ti zvono ne radi. Stižem s majstorom!’“

Početak stranice

Gordana Kordić

„Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom!“

„Iskreno, dragi, stvarno me ne zanima. Postoje mnogo važnije stvari od poruke nekog neznanca u tom virtualnom poštanskom sandučiću.“ Drsko odvrativši, Marija je nastavila lakirati nokte zagasito crvenom bojom. Josip nije bio siguran poznaje li ona ijednu drugu boju osim zagasito crvene.

„Pa ti doista ne shvaćaš, je li? Ovo bi mogla biti moja velika prilika, riječ urednika jednog od najpopularnijeg časopisa je jako važna, mogli bi me primiti za stalno.“ Uzdahnuo je i ogledao se oko sebe, kao da je dnevni boravak uređen u skandinavskom stilu prema Marijinim željama, prepun svakojakih ljudi koji samo čekaju njegovo opravdanje.

Nasmiješivši se, Marija je nastavila sa svojim kućnim kozmetičkim ritualima kao da je svijet stao i čeka da nanese lak na posljednji nokat.

„Tako je već bolje.“ Zadovoljno je pregledala prste jedne ruke, a potom i prste druge ruke tražeći Josipovo odobravanje, no on je ovaj put izjurio iz kuće nadajući se da će ona shvatiti koliko je ovo važan dan za njega. Nikada nije dijelila oduševljenje njegovim postignućima. Jednako tako je mogao i dopremiti slona i strpati ga u ostavu. Mariji je samo bilo važno da ima dovoljno kozmetike u svojoj sobi koju su planirali arhitekti i dizajneri tako da ima dovoljno svjetla za uljepšavanje i walk-in ormar u kojem su se nalazili skupi komadi odjeće i 50 ili više pari cipela.

Dovoljno uznemiren da napiše članak koji će ga proslaviti, Josip se šutke zaputio u kafić koji mu se prvi našao na putu i učinio što već dugo nije. Hrabro je sjeo za šank i naručio čaj od jagode. Da je Marija s njim, znao je da bi mu prigovorila jer pravi muškarci ne piju čaj i ni u kom slučaju ne pišu članke. Ta on bi trebao imati uglednu tvrtku, on bi trebao biti taj zbog koga će ljudi biti u stanju euforije nakon što im odgovori na e-mail.

Poskrivećki je zapalio cigaretu i razmišljao. Nije važno ni to što je zamalo pao sa visoke barske stolice, a neka žena mu prišla i tražila njegovu cijelu kutiju cigareta i – njega. Sve je bilo onoliko depresivno koliko je trebalo biti za čovjeka u njegovoj situaciji, čovjeka koji nikada nije mogao dobiti tuđu potporu. Osvrnuo se oko sebe i primjetio zadihanog čovjeka koji razgovara na mobitel i nervozno odmahuje glavom.

„Tko zna što je ovog jadnika zadesilo.“ Promrmljao je sebi u bradu.

Misteriozni čovjek je naručio čašicu rakije.
„Mora da ga je nešto gadno potreslo.“ U mislima je govorio sam sebi.

„Gospodine! Gospodine, imate vatre?“ upitao je stranac.

Josip nije mogao reći da nema pošto je grimizni upaljač već prisno ležao na kutiji cigareta.
„Naravno, naravno, izvolite.“ Rekao je dodavši upaljač.

„Hvala, ne biste vjerovali kakav sam dan imao!“ odvratio je.

„Pa, sigurno ti je bilo gore nego meni s obzirom da piješ rakiju, a ja sam još uvijek na čaju. Tko zna, možda je upravo doznao da njegovi roditelji nisu njegovi biološki roditelji što bi bilo čudno s obzirom da je izgledao kao da je ušao u četrdesete. Možda mu je autoobil pregazio mačku ili susjed otrovao psa. Možda ga je dugogodišnja cura napustila i zbog toga je bio tako uzrujan.“ Josip je ponovno razmišljao o mogućnostima i nestrpljivo čekao odgovor.

„Pa znate, upravo je dečko koji je pisao kvalitetne kolumne dao otkaz, naovodno odlazi raditi u Njemačku. Za točno tri sata i 23 minute moram imati taj članak, a ne znam otkud da krenem. Naši mladi odlaze iz ove države, a on se nije mogao požaliti na moj režim. Dobivao je redovite plaće, proslavio sam čovjeka. Da mene nije bilo, još uvijek bi bio samoprozvani pisac iz podruma koji jedva krpa kraj s krajem da si plati režije i kruh!“ u jednom dahu je izgovorio stranac.

„Ovaj… Ja… Članak… Možda… Znate…“ Josip je počeo kašljati i nije mogao izgovoriti rečenicu kako je htio. Razmišljao je kolika to slučajnost mora biti da mu se ovakvo nešto dogodi upravo sada, upravo danas.

Moguća prilika za posao ga je gledala kao da će mu svaki čas dati umjetno disanje.

Crven u licu, pružio je ruku i predstavio se. Nakon nekoliko rečenica, izmijenili su brojeve telefona i Josip je pohitao kući kako bi što prije podijelio svoju radost s Marijom i što prije započeo pisati članak.

Kad je ušao u kuću, glasno je vikao zazivajući njezino ime. Nakon što nije bilo odgovora, potražio ju je i pronašao ju na masažnoj fotelji sa nekakvom čudnom smjesom na licu. Gotovo se prestrašio, ali je shvatio da spava. Brzo ju je probudio i u jednom dahu izgovorio što mu se dogodilo, a oči pune prijezira su ga odmjerile od glave do pete. Kroz zube je odgovorila: „Iskreno dragi, stvarno me ne zanima. Zar ne vidiš što radim? Moja ljepota ne smije trpjeti idiotarije koji ti se događaju.“

Još uvijek zatečen njezinim odgovorom, izašao je iz sobe i odlučio da se nešto zaista mora promijeniti. Ona je htjela da bude sam svoj šef, po mogućnosti neke ugledne tvrtke. U kratkom roku odlučio je da će biti sam svoj šef, ali svog možda uglednog života. Ako njezina ljepota trpi zbog njegovih idiotarija, kako je ona nazivala sva njegova postignuća, on je sve ove godine trpio njezinu potpunu nezainteresiranost za njega, hrpu kozmetičkih preparata i vrijeme koje je trošila na uljepšavanje da bi izgledala jednako kao uvijek.

Spakirao je nekoliko kovčega, ostavio pismo naslovljeno na Mariju i krenuo što dalje od ovakvog života u kojem ga jedino njegov stari mačak cijeni.

Baš dok je oblačio svoju staru jaknu i razmišljao kako mora kupiti novu s obzirom da je velika vjerojatnost da će raditi dva posla i često prisustvovati na kulturnim događanjima, zabezekuto je pogledavala kovčege pa njega.
„Što se događa“? Nikad tišim glasićem je upitala.
„Odlaziš, draga.“

„Ali, kamo? Kamo da odem? Znaš da nemam nikoga komu mogu otići… Ne razumijem, otkud ti takva ideja odjednom?“
„Iskreno, draga, stvarno me ne zanima.“ Teška srca je odvratio konačno uzevši život u svoje uzde.

Početak stranice

Marko Makaj

  •  “Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom.”
  • “Tko?” – upitala je
  • “Igor … ljeto prije pet godina, Hvar? Slavonac koji je s nama proveo dva dana? Sjećaš se?”

Bi li sve završilo drugačije da tog dana nisam napravio ono što sam radio bezbroj puta prije toga, da nisam lagao? Tog su dana  laži, te prljave male tvorevine mog uma, stigle na naplatu. Nisu to bile velike laži, tek sitne male neistine izrečene  da prekinu tišinu koja se sve više uvlačila između nas.

Sada, kad sklopljenih ruku stojim tik do  njezina lijesa, razmišljam o tom danu. Sedam je godina prošlo otkad je ta mala prljava laž razbila zrcalo.  Sedam godina nesreće , kazali bi oni praznovjerni. Nesreće, slutnji, sumnje.  Mogao sam tog trenutka slagati bilo što drugo.   Lagati  o gospođi kojoj sam  pomogao kad je pala s bicikla, ili o psu koji me ganjao po ulici. Bile bi to jednako besmislene, prljave, ali nevine laži. Odigrale bi svoju ulogu, prekinule tišinu. Možda sam jednostavno mogao za promjenu govoriti istinu, izabrati događaj koji se stvarno desio. Zašto sam morao  spomenuti baš Igora?  Do tog dana nisam ni pomislio na njega. Bio je sporedan lik, jedan od onih koji ne ostavljaju trag. Nakratko se zaustave u vašem životu da bih odmah potom nestali. Upoznali  smo ga na ljetovanju na Hvaru. Otkad je to sunčano jutro postavio šator do našeg nije se odvajao od nas. Nije nam smetao, uživali smo u njegovim pričama,  njegovom društvu. Nakon dva dana je otišao. Prije toga razmijenili smo adrese i obećali mu da ćemo mu se javiti. On je isto obećao nama. Nikad mu se nisam javio. Nije ni on meni.

Stotinjak ljudi rasporedilo se oko lijesa. Nekolicina plaće, ostali većinom zure u mene. Što ti ljudi znaju o meni ? Što misle o meni ? Bi li mislili isto da znaju o čemu sad razmišljam ? Na sprovodu vlastite žene. Zašto su uopće bitna tuđa mišljenja ? Koja je korist od njih ? Glava me počinje boljeti. Svaki jecaj ucviljenih narikača para mi  um. Pitanja samo naviru. Ista pitanja kao i svakog dana zadnjih sedam godina. Pitanja čiji su odgovori sad mrtvi. Koliko puta ? I gdje ? Je li Igor bio jedini ? Je li sve to možda samo krivo protumačena reakcija ?  Zašto nikad nisam odgovor potražio od nje ? Zar sam  ga se zbilja toliko bojao da sam dopustio da ostanem zaleđen sedam godina u tom prokletom sunčanom  danu ? Danu kad smo upoznali Igora.

Komešanje me trgne iz misli. Ponovo igram ulogu ožalošćenog supruga. I dalje stojim kraj lijesa kad mi prilazi svećenik. Pruža mi ruku i nešto mrmlja. Iz usta mu se širi miris alkohola.

Sjedili smo tog dana prije sedam godina pred televizorom i gledali neku  seriju o ribarenju. Možda me upravo more   podsjetilo na njega.   Zadnjih sat vremena nitko od nas nije progovorio. Kako bi prekinuo neugodnu tišinu moj je mozak skovao laž, moja ju usta servirala. Povratka više nije bilo. Zrcalo je počelo pucati. Kombinacija šokiranosti i straha prošla je njenim licem. Oči su joj se raširile, lice zacrvenjelo.  Pogledala me u nevjerici, usta joj se nisu pomicala. U sekundama tišine moj je um stvarao sliku, režirao film. Noćnu moru iz koje je isključeno buđenje. Kako bi sve završilo  da u tom trenu nisam progovorio?

  • “Ma nema veze. Moguće da si zaboravila. Ionako nas samo pozdravlja. Natočit ću nam sok. Možeš promijeniti program ako želiš.”

Vratio sam se u sobu noseći nam sok. Sjedila je i dalje u istom položaju na sofi. Promatrao sam je krajičkom oka. Djelovala je zbunjeno, program na televizoru i dalje je bio isti. Sjedi ribar sa polupraznom mrežom riba i dalje je pričao svoju priču. Sjeo sam pokraj nje pružio joj sok i nasmiješio joj se. Kutovi usana lagano su joj se pomaknuli da bi potom pogled usmjerila prema starcu s ribama te promijenila program. Nikad kasnije nisam spomenuo Igora, premda je on ,svih ovih godina, bio trajno urezan u moje misli. Nisam spominjao ni Hvar. Zamrzio sam taj prelijepi grad.

Pogled mi je sada prikovan za lijes koji se nalazi u iskopanoj  zemljanoj rupi. Na toj drvenoj  kutiji  su crvene ruže i poneka gruda zemlje, a u njoj odgovori na pitanja. Zajedno sa njom, mojom ženom. Stojim sam. Ožalošćena se gomila vratila svojim ucviljenim životima. Saginjem se, uzimam grudu zemlje i bacam je na lijes.  Pitam se bi li sve  ispalo drugačije da mi je dodijeljena drugačija uloga. Drugačija od ove koju čitavog života  igram. Uloga koja mi savršeno pristaje. Uloga kukavice.

Početak stranice

Mirela Šplajt

Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom!

„Oprosti što sam otišla.“

Sjećaš li se onog jutra kad smo se probudile i shvatile da smo same u kući?

„Bila sam premlada.“

Jedino što sam nam mogla napraviti bile su pahuljice za doručak, a ti si uporno htjela pohani kruh. Jela si i plakala.

„Znam da to nije opravdanje, ali da nisam, ti danas ne bi bila poznata liječnica.“

Cijeli dan si se igrala i tražila da ti se pridružim, govorila si da će doći kasnije. Ali ja sam znala da se ovaj put neće vratiti.

„Da, pratila sam kako živiš.“

Tata je došao na večer umoran i gladan s posla. Kad me pogledao imao je najtužnije oči na svijetu. I on je znao.

„Znam da je prošlo previše vremena.“

Od tog dana život nam se promijenio. Svaka je godina bila sve teža i teža. Ali ti si mislila da će se vratiti ako budeš jako, jako dobra.

„Ali možda bismo se mogle vidjeti i popiti kavu.“

Plakala si svake godine kad je bila priredba u školi, jer te nitko osim mene nije gledao. Tata bi došao, ali bojao se da ne izgubi posao. A onda si počela misliti da će se vratiti ako budeš jako, jako zločesta.

„Misliš li da bismo mogle razgovarati kao dvije odrasle žene?“

Ja sam prvi put zaplakala nakon dvanaest godina kad sam izgubila tebe.

„Željela bih pokušati objasniti ti svoje razloge.“

Ubrzo nakon što si otišla, tata se razbolio; kao da je i on odustao od života. Ali to već i sama znaš, zajedno ste. Barem se nadam.

„Možda ćeš mi jednog dana moći oprostiti, kćeri moja.“

Možda bih joj oprostila da si ti uz mene. Ali da nije otišla, ne bih u oružanoj pljački izgubila sestru, koja jedino što je cijeli život htjela  je, da se mama vrati.

„Javi se, tvoja mama.“

Sestro moja, ti si trebala biti liječnica. Sanjala si da ćeš pomagati drugim obiteljima da ostanu zajedno. Nadam se da spavaš u zagrljaju anđela.

Javit ću ti se ponovno sutra.

I da, obrisala sam e-mail.

Tvoja B.

Početak stranice

Svoje glasove finalistima možete dati ovdje.

image_pdfimage_print

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
2 Broj komentara

Odgovori

  • Natječaj: Napiši priču i osvoji knjigu | Ziher.hr
    15 January 2015 at 19:20 -

    […] Detaljnija pravila možete saznati na stranici ČitajMe.com. […]

  • Natječaj: Napiši priču i osvoji knjigu
    27 February 2015 at 00:48 -

    […] Detaljnija pravila možete saznati na stranici ČitajMe.com. […]

  • banner_printonline_s336x280

    POPULARNI POSTOVI

    Anketa dana

    Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

    Naša Facebook stranica

    Translate

    Translate »
    Read previous post:
    Put, Kormak Makarti naslovnica
    Put – Kormak Makarti

    Impresija Posle odgledanog filma „Put“ u režiji Džona Hilkouta, po istoimenoj knjizi za koju je Kormak Makarti dobio Pulicerovu nagradu...

    Close