Haruki Murakami auckland

Murakamijevo gostovanje na festivalu pisaca u Aucklandu

“Volim gubitnike“

Čini se kako je Haruki Murakami usavršio umjetnost svog humora u kratkim crtama.

“Obožavatelj sam gubitnika”, izjavio je samoproglašeni optimist u razgovoru o bejzbol timovima, u prepunom Aotea centru na festivalu pisaca, održanom sredinom svibnja 2015. godine u Aucklandu, na Novom Zelandu. Stječe se osjećaj kako je autor bestselera ‘Norveška šuma’ i ‘1Q84’ izgovorivši tu rečenicu, govorio o životu u potpunosti.

Pauze su važan dio Murakamijevog pričanja šala, barem kad govori na engleskom jeziku. Posljednje pitanje publike te noći bilo je o njegovoj omiljenoj hrani.

“Krafne”, reče on. Stanka. “Ja sam ovisnik o krafnama.” Također nedostaje mu tofu kad je na putu, daleko od Japana. Duga stanka. “Krafne i tofu,” on na kraju sažima. “Ljudi prave tofu krafne u Japanu, to je odlično!”

Haruki Murakami portrait

Haruki Murakami

Murakami nosi bež hlače, plave tenisice i zelenu majicu sa natpisom „Zadrži prisebnost i čitaj Murakamija” koji se nalazi ispod slike mačke. Mačke su bile teme razgovora s američkim književnim kritičarom Johnom Freemanom u nekoliko navrata (kao što se to događa u Murakamijevim romanima).

Freeman počinje pitanje s “ako vaša kuća gori, a vi hvatate svoju mačku i svoju ženu …” “Mačku prvo” prekida Murakami, koji je u braku 44 godine i čija supruga sjedi u publici. “Čini se da će vam se vožnja kući činiti kao vječnost!” vrati mu duhovito Freeman.

Obiteljska mačka bila je jedini prijatelj Murakamiju u obitelji u kojoj je odrastao kao jedino dijete: “Moji roditelji me nisu razumjeli. Volim svoje knjige, volim svoju glazbu, volim svoju mačku.”

Osoba iz publike pitala je kasnije misli li Murakami kako su mačke duhovna bića.

“Ne, to je samo mačka”, autor odmah vraća nedvosmislen odgovor.

 

Posvuda djeca rade ono što njihovi roditelji ne vole

Kako su njegovi roditelji bili učitelji japanske književnost, njihov sin “naravno… mrzi japansku književnost”. Murakami se pobunio te je čitao francusku i rusku književnost, kao i američke detektivske romane. “Posvuda djeca rade ono što njihovi roditelji ne vole. Oni buše jezike … oni slušaju hip hop. Pa što onda ako ja nisam htio čitati japansku književnost”.

Počeo je pisati u kasnim 1970-ih, nakon što je iskusio prosvjetljenje uživajući u poslijepodnevnom gledanju bejzbola i ispijanju piva. No, on kaže: “Nisam mogao pisati na pravi način. Znam toliko riječi, toliko izraza, i to je vrlo komplicirano.” Tako sam preveo svoje riječi na engleski jezik, a zatim ponovno na japanski. I na taj je način pronašao svoj “jednostavan i jasan” stil.

A sadržaj njegovih priča? Ne počinje pisati sa idejom kakav će svaki od njegovih likova ispasti – pisanje uključuje njihovo otkrivanje. U jednoj priči, glavni junak pita ženu želi li se udati za njega, a ona traži dva dana za donošenje odluke čime knjiga završava. Murakamiju su se javljali bijesni čitatelji moleći ga da im kaže što je ona odlučila. “Ali”, on prosvjeduje “ne znam!”

“Uvijek sam u potrazi za vedrom stranom stvari, ali to je čudno, većina mojih fikcija nemaju sretne završetke. Ne znam zašto”, kaže on. “U mnogim mojim knjigama protagonist je u potrazi za nečim i na kraju to pronađe, ali ispada kako to nije ono što je očekivao, te je pomalo razočaran i tužan… I u većini slučajeva ostaje u kaotičnom raspoloženju.”

[NZ Herald]

Comments

comments

Rođen u Sarajevu gdje i danas živim. Volim knjige od najranijeg djetinjstva. Kemičar koji se "gura" u književnost.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Susjed _260x420
Susjed – Marina Vujčić

Impresija Živim u velikim zgradama, gotovo cijeli život. Djetinjstvo i mladost sam proveo u Novom Zagrebu, najprije u jednom naselju...

Close