novi autori čitaj me

Ljubav je svetionik

Svetionik u njihovim životima

 

Nikada se nije tako osjećala kao onog jutra kada je saznala da je trudna. Htjeli su to oboje, očekivali i nadali se, ali ona je opet imala poseban osjećaj koji nije mogla da predvidi. Neki čudan osjećaj bi joj se rodio kada bi joj izostao bilo koji ciklus. Ali ovog puta sve je bilo drugačije. Ovaj put je znala šta se dešava, osjećala je to i prije nego je protumačila test i shvatila da je pozitivan. Pozitivan test je značio jedno, totalni preokret u njihovim životima. Imaće bebu. Ta činjenica je još uvijek bila pomalo neshvatljiva u njenoj glavi, a opet tako draga i topla u srcu.

Kada mu je pokazala test bio je srećan. Nije mogla na njemu da vidi neki sprecifičniji osjećaj. Sijao je nepomućenom srećom. Stoga nije mogla ni da ga pita još nešto, da mu postavi neka podrobnija pitanja oko njihove trenutne situacije. To što je ona nazivala situacijom je zapravo bio život koji su željeli. Željeli su da ih najzad poslije tri godine braka u kome su živjeli bajno, u kome je ljubav bila karta za ulazak na scenu života svakog dana, upotpuni još jedan član, pa da najzad budu porodica, a ne samo par. Najzad će biti porodica. Ničega se neće odricati zarad toga, samo će sve biti još ljepše i bolje. Sreća je prosto to jutru uskočila u njihov život.

Željela je da vjeruje u njih. Da vjeruje da su oni sposobni da se staraju o djetetu i pruže mu svu ljubav koju su već bili pripremili za nj. To dijete će stvarno biti blagosloveno sa roditeljima kakvi mogu biti ljudi kao što su Luka i Dajana.

Dok su još uvijek stajali srećni i zagrljeni u dnevnoj sobi, osjećala je još veću ljubav prema svom čovjeku. On će biti otac njenog djeteta. Sve će dobiti smisao. On će dobiti još više važnosti u njenom životu. Zagrlila ga je malo jače, samo malo, ali dovoljno da on osjeti. Uzvratio joj je svojim snažnim rukama blagi ohrabrujući zagrljaj pun ljubavi. Znao je da će sada nastupiti hormonske promjene i da će morati da joj bude najveća podrška u životu. Luka je imao svo strpljenje ovog svijeta samo za Dajanu, njegovu najveću i jedinu ljubav u životu. Ona je bila jedina žena koju je iskreno volio, onako sa dna srca, svom punoćom svoje duše. Jedino je s njom čitav svijet imao smisla. Ona ga je prosto ukrašavala, davala mu one posebne note. Jutra su najljepše mirisala u njenoj kosi prostrtoj na jastuku.

Sada je bila sigurna da se nikada ne bi pokajala što se udala za svog Luku. On je bio čovjek koji ju je volio i iz nje izvlačio najbolje, a to je bezrezervna ljubav prema njemu i životu u kome je on bio. Njihova ljubav je bila nešto što se vidjelo bez priče o njoj. Ta ljubav je oko njih prosto lebdila u vazduhu, kao oblak koji ih je štitio od svih osjećanja koja nisu željeli. Ni za šta drugo u njihovim srcima nije bilo mjesta. Samo oni i njihova ljubav. Sada i dijete koje je njihova otjelotvorena ljubav.

Nastupaju dani mučnine. Ali, sve je u redu. Dajana je hrabra. Dosta je pročitala o trudnoći, a još više čula o tome. Ništa joj ne može promaći, niti ugroziti bebino zdravlje. Beba je postala centar svijeta. Ruke, pogledi, osmijesi su išli bebi koja se polako razvijala.

 

svetionik

 

Stomak koji se već zaokruglio je postao prava razonoda za sve bližnje. Bivali su srećni gledajući sve one silne snimke sa ultrazvuka. Oduševljeno su pokazivali slike i bili ponosni na svoje dijete koje se lijepo razvija. Tako je dobro umio da šutne Dajanu u stomak da joj se činilo da će ga probiti i izaći napolje prije vremena. Vrpoljio se i skakao unutra. Udarao, okretao se kao da je na času fizičkog. Mora da će biti nemiran i kada se rodi. Svaki dan s njim je bio čista zabava. Luka je bio opsjednut stomakom, htio je svaki trenutak da provede mazeći bebu. On sad osjeća. Čuje ih dok mu pričaju. On zna da su to njegovi roditelji. Dajana je imala osjećaj. Nije znala kakav. Mislila je da su joj hormoni uzburkani i da ne zna ni šta misli. Sve bi pokušala brzo da zataška, potisne iz glave misao, a iz grudi onaj osjećaj.

Dok su oboje već sedam mjeseci išli na posao ona je ustalaja sve teže radi stomaka, ali je sve bilo u redu, pa nije bilo potrebe da uzima porodiljsko odsustvo. Zahvaljivali su se svaki dan na tome što nema nikakvih smetnji jer su se svega naslušali, raznih tužnih priča. Nesrećnih slučajeva sa trudnoćama. Uh! Samo kad se prisjeti Dajana se naježi i strese. Ali ona je bila dobro.

Zvala ga je već tri puta. Nije se javljao na telefon, kao da je gluv. Pitala se šta je bilo pa se njoj ne javlja jer je bila navikla da joj je dostupan i u najvećoj gužvi na poslu. On se prosto toliko radovao njenim pozivima da nije mogao odoljeti, pa je ostavljao sve obaveze na trenutak kako bi joj čuo glas. Samo toliko, da joj čuje glas. Ne treba ništa više. Ništa više nije bilo potrebno nego da jedno drugom čuju glas pa da im se dani poprave.

Uzalud je pokušavala da ga dobije. Osjećaj je izvirao na površinu i stezao joj grlo. Nešto nije u redu.

Nazvala je njegovog kolegu. Javio joj se. Nije bio srećan što mora baš on da se javi. Znali su da će nekoga zvati, a niko nije smio nju da nazove da joj kaže šta se desilo, koliko je loše. Kad joj je saopštio da mu je nešto bilo loše, pa su ga odvezli u Hitnu nije mogla da ostane na nogama. Znala je da njen osjećaj nije bio bezazlen. Znala je da je bila u pravu. Šta će se desiti s njima ostaje čista sudbina. Već je počela da rida od plača. Kolega je ušao u kancelariju i zatekao je uplakanu i izbezumljenu. Nije mogla da progovori i kaže šta se desilo Luki. Nije ni znala. Njemu ništa drugo nije preostajalo nego da je na njenu molbu poveze u bolnicu. Htjela je da ga vidi. Nije mogla da vjeruje da im se to dešava.

U bolnici je uspjela sestrama da objasni zašto je i radi koga došla, ali je nisu mogle pustiti da ga vidi jer je na operaciji.

– Kakvoj sad operaciji!? Šta mu se desilo? – dreknula je uplakana na Nikolu, Lukinog kolegu.

Upucan je.

Nastavio je da joj objašnjava. Ali ona više nije mogla da čuje njegov drhtavi glas. Čula je samo zujanje, bubnjanje u glavi. Haos. Mozak joj je ključao, imala je osjećaj da će se poroditi ovog momenta na sred bolničkog hodnika. Nikola ju je držao da ne padne i bukvalno je donio do stolice. Pokušavao je da je umiri, da joj da nadu. Objasnio joj je da metak nije zakačio nijedan vitalni organ. To ju je malo umirilo, ali je i dalje bila neutješna i uplakana. Ostalo je samo da čekaju hirurga da se pojavi iz sale i saopšti šta se tamo odvijalo.

Hirurg je izašao i vidjevši je uplakanu odmah shvatio da je ona Lukina supruga. Još se više sažalio na nju kada je uočio stomak. Ali takvih situacija je imao i previše u svojoj karijeri da bi emocijama dopuštao da ga savladaju. Na najbolji mogući način je saopštio da je pacijent van životne opasnosti. Metak nije napravio štetu. Samo je prošao. Možda je to malo prehladno rekao. Kako može reći ”samo”. Ali on je hirurg i pacijent mu je ostao živ. U šok sobi je i uskoro će se probuditi iz anestezije.

Dajana je sad tek počela da plače od sreće. Očiju punih suza umjela je samo da kaže jednu riječ koja je bila toliko iskrena i puna emocija ”Hvala”.

Sve je prošlo kako treba. Doktori su zadovoljni, a sestra joj je rekla da će moći kod njega da uđe za sat.

Kada je ušla u sobu on je reagovao na nju. Osmijehnuo joj se. Bilo je dobro što je ostao živ. Opet je mogao da je vidi. Njemu više ništa nije trebalo, a ni njoj. Već je bila umrla od pomisli da će ona i beba ostati sami. Bio je slabašan, ali to je od anestezije. Usporen i umoran jer je izgubio krv. Trebaće mu vremena da se oporavi.

Ostajalo je pitanje koja budala je pucala na nj. Znali su samo da on nije imao neprijatelje. Trebalo je neko da ide u zatvor radi pucnjave iz auta u sred grada. On je tu bio samo slučajni prolaznik koji je dobio pogrešan metak. Bilo je dovoljno svjedoka. Tražili su ih i najzad našli djevojku koja je čak zapamtila tablice kola iz kojih je ispaljen metak.

Za nekoliko dana djevojka je bila sklonjena i nije se više oglašavala. Neko je znao ko je trebao da dobije metak. A znali su i ko je metak ispalio. Taj neko je bio nečiji sin. Sin nekoga mnogo bitnijeg od ičijeg života. Uzalud su pokušavali da saznaju ko je bio mladić iz bijesnog auta, sa pištoljem u ruci. Ko je bio taj što je zamalo jedno nerođeno dijete ostavio bez oca, jednu srećnu ženu zamalo da zavije u crno.

Tajilo se ime. Poslije nekoliko dana pisanja o tom slučaju po štampi niko više ništa nije mogao da čuje o nemilom događaju, niko nije ni pitao jer su se svi vratili svakodnevnim obavezama. Dajana je samo hvalila Boga što joj je sačuvao muža i jedva čekala da izađe iz bolnica i oporavi se prije nego što se ona porodi. Trebalo je jak da dočeka dijete.

Ovaj događaj je samo učvrstio njihovu vezu. Shvatili su da će rođenje sina biti još veći blagoslov i nagrada za pretrpljenu traumu koja će ih uvijek opominjati da se svakog dana vole bez granica. Svaki dan da se vole više nego juče, jer nikada ne znaju koji će dan osvanuti poslednji. Ljubav je svetionik u njihovim životima.

image_pdfimage_print

Comments

comments

Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
11/22/63, Stephen King cover
11/22/63 – Stephen King

Impresija Kad biste mogli putovati u prošlost koliko toga biste izmjenili i da li bi uopće žrtvovali život u svijetu...

Close