List vode: Atlantida, Alem Ćurin 2x2 naslovnica

List vode: Atlantida

Ćurin ne vodi poznatim teritorijem narativnog stripa, već fluidnom, somnabuličnom stazom grafičko-jezične ekspresije

 

Naslov originala: List vode: Atlantida, Alem Ćurin

(2×2, 2015)

 

Kad god me zapadne pisati o Ćurinu, a zapalo me, proteklih godina, nekoliko puta, uvijek se nađem pred istom dilemom – treba li ga predstavljati ili pak ne treba. Priznajem, a i samima vam je jasno, da to nije ni blizu Hamletovoj dilemi, al’ nit’ sam ja Shakespeare, nit’ je Ćurin danski kraljević što tumara grobljima i premeće lubanje po rukama. Nije to lako rješiva zagonetka.

List vode: Atlantida, Alem Ćurin 2x2 naslovnica

List vode: Atlantida, Alem Ćurin

Čak i onda kad se izabere predstavljanje (a uvijek se izabere jer nikad ne znate tko čita), ostaje pitanje kojeg od njih predstaviti. U hrvatskom svijetu stripa postoje barem dva, a i ovaj prvi – o kojem danas pričamo – sastavljen je od barem tri poznata i bezbroj nepoznatih. Drugi Ćurin – Tino – (nekadašnji NHP-ovac, a današnji urednik i izdavač) nije lik ove priče. Prvi Ćurin – Alem – dijeli se na Alema ilustratora, jedno od zaštitnih lica nikad prežaljenog Feral Tribunea i današnjeg naslovničara Novosti, na Alema pisca, jer nikako drugačije doli pismom i(li) pričom ne mogu se nazvati njegovi eseji o stripu s raznih mjesta sakupljeni u knjizi Egostriper, i Alema stripera – relativno samozatajnog i malo poznatog lika koji kvadrate sanja brat bratu četrdeset godina, a debitantski album objavljuje s navršene 62 godine života.

Sva tri Alema čudna su, ali jedinstvena biljka – ponikla iz istog tla koje je dalo Milorada Bibića Mosora, Đermana Ćiću Senjanovića, Borisa Dežulovića i sve takve neke antidržavne elemente, sumnjivce najviše kategorije. I premda se svaki izdanak te biljke granao u vlastitom smjeru, slijedeći neku genetsku, samo njemu poznatu logiku, u jedinstvenu cjelinu spajao ih je crni klorofil tinte pa je na pitanje kojeg od njih predstaviti najbolje odgovoriti sa – sva tri. Ionako se nalaze pod istom glavom i ne da ih se lako razdvojiti. Ni sam Ćurin to ne može.

Uzmete li kojim slučajem u ruke Ćurinov debitantski album (nedavno objavljen u nakladi zagrebačkog 2×2) pa ga i prelistate prije no što mu odlučite posvetiti vrijeme koje zaslužuje, neminovno će vas zaskočiti jedan od tri prisutna Ćurina. Možda i sva tri jer često govore uglas i upadaju jedan drugome u riječ. Već prvi susret s njima kazat će vam da se ne nalazite na dobro utabanom teritoriju narativnog stripa, već na fluidnoj, somnabuličnoj stazi grafičko-jezične ekspresije koju su osnovali i prvi se njome kretali velikani poput Winsora McCaya i Georgea Herrimana. Kretanje stazom snova, stazom sastavljenom od slobodnih asocijacija, igara riječi sa slikom i ovlaš montiranog pripovjednog okvira koji se, ne sasvim ozbiljno, trudi držati stvari na okupu Ćurinov je svjesni i uobičajeni izbor, ovaj put tek blago zauzdan izvanjskim zahtjevima. U ovom slučaju, izvanjsko prodire u strip u vidu sadržaja. Ponekad sadržaj traži formu, a ponekad se forma i sadržaj sasvim slučajno poklope.

List vode: Atlantida trebao je biti biografski strip o Hugu Prattu, velikanu talijanskog (i svjetskog) stripa čija je obljetnica smrti (dvadeseta) bila baš prošle godine. Dobio je Ćurin i tromjesečnu državnu stripendiju za to i tako postao prvi striper kojemu je to pošlo za rukom (stipendija je, doduše, dodijeljena za ‘književno stvaralaštvo’ no to je neka druga priča). Dogovorio je jednog pa onda drugog izdavača, u par mjeseci odradio i olovke i tuš, zaokružio djelo i na kraju ga predao kao poklon talijanskom atašeu za kulturu. Posljednji događaj u potpunosti je izmišljen, a izmišljen je samo zbog toga što je ‘trebao’ ključna riječ na početku ovog paragrafa.

Usporede li se, recimo, kod nas dostupne i relativno popularne Kleistove biografije Johnnyja Casha i Fidela Castra, s Ćurinovom biografijom Huga Pratta, vidjet ćemo kako jedno nema ni najmanje veze s drugim. Kleistovi su biografski stripovi klasični narativni stripovi kojima dominira znana i manje znana faktografija, a dramaturgija je u funkciji „prijevoda“ sa suhoparnog biografskog jezika na prijemčljiviji i pamtljiviji jezik vizualnoga medija. Kleist će nacrtati Casha na pozornici zatvora Folsom, eventualno iskonstruirati mikro-priču kojom će objasniti kontekst nastupa, a nakon toga će ili stati ili nastaviti s nekim drugim biografski važnim događajem kako bi u konačnici iz tog slijeda izveo zaokruženu interpretaciju lika i djela „naslovnog junaka“.

Ćurinov pristup biografskom nešto je drugačiji. Kako je svaka biografija (pa i ona auto- predznaka) pomno režirana fikcija, tako nema nikakvog razloga slijediti iluziju pripovjednog realizma. Prattov životni put bio je tek početni impuls iz kojega se razvilo nešto drugo. Nije Ćurin u potpunosti izbacio Pratta iz stripa. Naslonio se na Prattove puteve i potrage, na dvadeset godina života u Argentini, u lukama, šumama, noćnim klubovima, bordelima i strip-redakcijama; naslonio se i na fiktivni, pače mitski život Corta Maltesea, najpoznatije Prattove kreacije nastale – kažu – u luci La Boca na ušću Riachuela u Rio de la Plati; na život mornara koji je, poput autora mu, sam krojio svoju sreću i vječno na putu bio; naslonio se malo i na svoje privatne bogove, na Maurovića i Polaganu Smrt, na Magrittea i Malog Nema, na Knifera i san o američkoj slobodi personifican likom bezgaće Marilyn Monroe u kabrioletu na Ruti 66; naslonio se i naslanjao i iz tih naslona u konačnici sazdao grafičku poemu o putovanju, traganju, sjećanjima i slobodi.

„Kada je nacrtao Baladu o slanom moru [1967] Pratt je imao 40 godina i bio je priznat onoliko koliko su tada bili priznati ondašnji strip autori, na pola puta između diskretnosti i anonimnosti. Tek se počinjalo govoriti o ‘autorskom stripu’ i proučavati povijest medija da bi se u njemu pronašlo nešto više od običnog zahtjevnog zanata“. Kad je nacrtao List vode: Atlantida, prvi album iz zamišljenog ciklusa od četiri, Ćurin je imao 62 godine i bio priznat onoliko koliko su u Hrvatskoj priznati grafičari, ilustratori, stripaši i likovnjaci svake vrste. Na pola puta između antidržavnog elementa i urbanog Jugoslavena, Ćurin se nije zamarao mantrama o ‘autorskom stripu’ već je pisao i crtao Pratta – kao brata. Na palimpsestu Prattovog života i njegovih snova, Ćurin je iscrtao vlastiti život i vlastite snove sastavljene od istine, fikcije, najobičnije laži i – slike. Jer kako bi i moglo biti drugačije? Životi dvojice geografski udaljenih, a željom za avanturom, slobodom i ženama spojenih stripera mogu se preplesti samo unutar kvadrata, ujedinjeni istom linijom tuša zbog kojeg se ne razaznaje kad staje jedan, a počinje drugi.

U jednom momentu Ćurin je izjavio nešto poput ovoga: „Postoje dva boga. Jedan je Winsor McCay, drugi je Herriman(…), a Hugo Pratt spada u… kako bi ti reka… ministrante“. Ako ovakve stripove crta o ministrantima, možemo samo žaliti što još nije napravio posvetu jednom od bogova.

 

 

Hrvatsko izdanje

2x2 izdavač logo List vode: Atlantida

image_pdfimage_print

Comments

comments

Piše strip-kritike od, recimo, 2007. Tko bi to više pamtio. Piše i književnu kritiku, a povremeno i scenarije za dokumentarne filmove. Što će reć' da uglavnom ne ustaje od kompjutera jer – piše. Jednom mjesečno ga se može sresti u Booksi gdje vodi tribine o stripu. Kod Mentora mu je 2013. objavljena knjiga tekstova o stripu. Prošlo je dvije godine, i krajnje je vrijeme da napiše novu.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Fajront u Sarajevu, Nele Karajlić naslovnica
Fajront u Sarajevu – Nele Karajlić

Dr Nele Karajlić

Close