kundera

Knjiga smijeha i zaborava

„Ljudi izvikuju kako žele stvoriti ljepšu budućnost, ali to nije istina. Budućnost je praznina prema kojoj su svi ravnodušni, koja nikoga ne zanima, dok je prošlost puna života i njeno nas lice izaziva, ljuti, vrijeđa tako da ga želimo uništiti ili premazati bojom. Ljudi žele biti gospodari budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost. Bore se za pristup laboratorijima u kojima se retuširaju fotografije i iznova pišu biografije i povijesti.“

Originalni naslov: Kniha smíchu a zapomnění, Milan Kundera

Knjiga smijeha i zaborava knjiga je prvotno izdana u Francuskoj 1979. godine, nedugo nakon Kunderine emigracije iz Čehoslovačke. Sazdana od sedam strukturno i narativno različitih dijelova, predstavlja priču o Čehoslovačkoj i njezinim stanovnicima tijekom i nakon 1968. godine, manipuliranju povijesti i svemu onome što će kasnije postati karakteristično i prototipno za Kunderino pismo ispunjeno biografskim elementima i stvarnim događajima. Knjiga je to sastavljena od sedam isječaka koji čine jedan potpuni kolaž jednoga povijesnoga trenutka i svega onoga što se iz njega iznjedrilo. Knjiga varijacija, „različitih glasova koji čine polifoniju“, reći će nam Kundera. Knjiga o povijesnoj istini, totalitarističkom režimu i prije svega nedovoljno jakim pojedincima da se tom istom režimu zajednički odupru.

Na prvoj stranici prvoga poglavlja Kundera nam pripovijeda o fotografiji nastaloj 21. veljače 1948. godine – na njoj je, naime, prikazan vođa čeških komunista Klement Gottwald, a kapu koju je nosio na glavi netom prije fotografiranja stavio mu je njegov drug i pomoćnik Vladimir Clementis. Taj isti Clementis 1952. godine bit će optužen za izdaju partije, obješen te potom i izbrisan s povijesne slike koja je četiri godine bila sastavnim dijelom školskih udžbenika. Fotografija je kasnije ostala u udžbenicima, no bez Clementisa. Stanovnici Čehoslovačke, naravno, kada su konačno i primijetili tu promjenu, o njoj nisu smjeli javno govoriti. Na tome primjeru Kundera izgrađuje motiv zaboravljanja na kojem se pak temelji cijelo djelo te kroz njega dokazuje kako povijest ne pišu samo pobjednici, već oni koji imaju pristup alatima koji mijenjaju tu povijest kako bi prvenstveno zaštitili vlastiti položaj i režim kojem su odani.
knjiga-smijeha-i-zaboravaKundera je, dakako, kritičan i prema samome sebi, priznaje kako je bio jedan od onih koji su s veseljem 1948. godine pozdravljali rusku vlast i komunističke ideje, ne pomišljajući kako će biti ostvareno sve osim toliko željene komunističke utopije i kako će njegova generacija intelektualaca zapravo pomoći stvaranju onoga što je u jednome trenutku izašlo iz domene njihove moći i postalo samostalno čudovište. Kunderin je cilj, stoga, u ovome djelu sačuvati kolektivno pamćenje svoje zemlje; unatoč tome što je bio prisiljen napustiti Prag, njegov se književni rad tada, ali svakako i sada, temeljio na suvremenoj češkoj povijesti kako se pritom ta ista povijest ne bi zaboravila. Za Kunderu, zaboravljanje se odvija u politici, povijesti, ljubavi, životu kao takvome i upravo se zato postavlja pitanje može li smijeh utjecati na taj zaborav ukoliko mu dopustimo da nas u jednome trenutku u potpunosti obuzme? Smijeh, uz pismo, oruđe je koje ne dopušta i ne omogućava zaborav – u totalitarističkim režimima nema nasmijanih građana i humor se gubi onda kada je najpotrebniji – toliko je jasan njegov zaključak.

Magični realizam, opscenost, naglašena seksualnost, grupni seks, ispreplitanje političkog s intimnim, staljinistički totalitarizam, radnička prava, promišljanje o ustaljenim društvenim i obiteljskim ulogama motivi su i teme koji ispunjavaju ovo uistinu briljantno djelo jer koji nam drugi epitet preostaje za dodijeliti Kunderinom pismu? Isto tako, motiv povijesnoga zaborava isprepleten je s onim osobnim – Kundera će nam tako predstaviti svoje sunarodnjake koji su kao i on iskusili boljke emigracije te situacije u kojima su bili prisiljeni boriti se s svojim vlastitim sjećanjem, nemogućnošću prizivanja uspomena i prisjećanja osobnih iskustava. Slučajno ili namjerno, ostaje čitatelju za otkriti. Kundera je u ovom djelu, kao i onim kasnijim, ujedno i osudio mnoge svoje sunarodnjake što su bespogovorno pristali lagati sami sebi i što su se radosno priklonili diktaturi, pritom ne misleći uvijek na isključivo komunističku, već i svaku onu koja pod izlikom jednakosti potiho uvodi tiraniju među sva društvena djelovanja.

Praško proljeće slomljeno rukom ruske okupacije učinilo je Čehoslovačku zemljom cenzure i prisilnih komunista, stotine tisuće ljudi, mahom intelektualaca, napustili su je i pritom se više nikada nisu ni vratili. Kundera je bio jedan od njih, a okupacija je živjela sve do Baršunaste revolucije. Danas, takve i slične povijesne činjenice uzimamo zdravo za gotovo, gledamo na njih kao na suhoparne fakte ne razmišljajući o pričama 120.000 ljudi koji su do kraja 1968. godine više ili manje mirno išetali iz te male zemlje nakon što je ono čemu su klicali po završetku Drugoga svjetskog rata postalo strojem za ukidanjem sloboda, „a oko 500.000 ljudi potom je moralo napustiti svoja mjesta i zauzeti nova u radionicama izgubljenima u bespuću, za tekućim vrpcama provincijskih tvornica i za volanima kamiona, prema tome, tamo odakle se više nikad neće čuti njihov glas“. Ova je knjiga napisana za njih i govori o svima njima – tijekom i nakon okupacije – govori o vlasti koja je doslovno dopustila da toliki broj intelektualca napusti Čehoslovačku, a radnička klasa utihne, u nadi da će s njima sjećanje o zajedničkoj povijesti također nestati. Dakako, takvo što nije prvi, ali nažalost niti posljednji primjer državnog uređenja koje briše ono što za njega nije podobno: „Kada je češki pop-pjevač Karel Gott otišao 1972. u inozemstvo, državno je rukovodstvo bilo zaprepašteno. Razmislite nekoliko trenutaka o tome, molim vas. Državno rukovodstvo je ne trepnuvši okom pustilo u emigraciju liječnike, znanstvenike, astronome, sportaše, režisere, snimatelje, visokokvalificirane radnike, inženjere, arhitekte, povjesničare, novinare, pisce i slikare, ali nije moglo podnijeti pomisao da zemlju napusti Karel Gott. Zato što je Karel Gott bio predstavnik glazbe bez sjećanja, glazbe u kojoj su zauvijek pokopane Beethonove i Ellingtonove kosti, prah Palestrine i Schönberga. Predsjednik zaborava i idiot glazbe dobro su se razumjeli. Radili su na istom poslu. Mi ćemo pomoći vama, vi ćete pomoći nama. Nisu mogli jedan bez drugoga.“
book

‘Knjiga smijeha i zaborava’ djelo je koje će, na žalost ili na sreću, još dugi niz godina biti jednako aktualno; zaustaviti jedan povijesni trenutak, izvaditi ga iz toka povijesti, baciti ga javnosti u lice i neumorno mu ponavljati kako svi svjesno sudjelujemo u brisanju kolektivnoga pamćenja, iz nekog razloga uvijek onoga kojeg bi prvo trebali sačuvati, njegova je neumorna misija već više od trideset godina.

 

Hrvatsko izdanje

meandarmedia_s100x57  Knjiga smijeha i zaborava

Strano izdanje

VfFsy8u_The Book of Laughter and Forgetting

Comments

comments

Nema komentara
banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Susjed _260x420
Susjed – Marina Vujčić

Impresija Živim u velikim zgradama, gotovo cijeli život. Djetinjstvo i mladost sam proveo u Novom Zagrebu, najprije u jednom naselju...

Close