Josip_Novakovich_s250x250

Josip Novakovich

“Dolaskom u Ameriku mogao sam sebe reformirati, ponovno se stvoriti, odlučiti sam kakav ću biti – stvorio sam vlastiti alter ego.”

Josip Novakovich, autor kratkih priča, romanopisac i esejist, rođen je 1956. godine u Hrvatskoj te je odrastao u blizini mađarske granice, u gradu Daruvaru. Nakon studija medicine u Srbiji, Novakovich odlazi u Ameriku, gdje je rođena njegova majka, te je nastavio studij psihologije, a zatim i kreativnog pisanja na koledžu Vassar i Sveučilištu Yale. Danas živi u Montrealu gdje predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Concordia, a on je nedavno ima i kanadsko državljanstvo.

Josip Novakovich portrait

Josip Novakovich

Njegove tri zbirke kratkih priča Yolk, Salvation and Other Disasters i Infidelities: Stories of War and Lust sve sadržavaju radove koje su stripovski mračni. Osobito je poznat po prikazu nasilja, pisanju o ratu na područje bivše Jugoslavije i počinjenim zločinima. Njegovi radovi objavljeni su u Americi, a Keith Botsford u The Republic of Letters pohvalio ga je zbog “ekonomičnog stila i pripovijedanja u kojem će svi vrsni čitatelji uživati.”

Novakovich je višestruko nagrađivan autor, koji iako svjetski poznat kao dobitnik niza nagrada poput Whiting Writer’s Award, Ingram Merrill Award, American Book Award, te jedan od finalista nagrade Man Booker International 2013. g., na ovim prostorima nije toliko afirmiran.

S Novakovichem smo za CitajMe.com porazgovarali nakon jučerašnjeg otvaranja Festivala europske kratke priče u sjajnoj atmosferi ispunjene terase MSU, gdje je više puta nasmijao publiku svojim američkim uspomenama. Osim o američkom snu i kreativnom pisanju, u razgovoru nam je potvrdio kako je, bez obzira na geografsku udaljenost, itekako zainteresiran za zbivanja na ovim prostorima.

Denis Vukosav: Danas ste na tribini pričali engleski, da li vam je nakon dugog boravka u inozemstvu lakše pričati na hrvatskom ili engleskom jeziku?

Josip Novakovich: Zapravo isto, ovisi o sugovorniku, no s nekim ljudima sam danas razgovarao na engleskom, njima je, kažu, bilo tako lakše.

Infidelities: Stories of War and Lust, Josip Novakovich cover

Infidelities: Stories of War and Lust, Josip Novakovich

Što za vas znači Amerika – živjeli ste na ovim prostorima, a sad već dugo živite u Americi?

Za mene je Amerika bila zemlja oslobođenja jer sam ovdje odrastao u jednoj tvrdoj, religioznoj sredini gdje je moje kretanje bilo ograničeno. Tako da kad sam došao u Ameriku sam mogao sebe reformirati, ponovno se stvoriti, odlučiti sam kakav ću biti. Kad sam živio ovdje bio sam introvertiran i povučen, dolaskom u Ameriku stvorio sam vlastiti alter ego, postao sam otvoreniji, nisam više morao biti svetac.

Na otvorenju Festivala spomenuli ste američki san – što je danas ostalo od njega?

Američki san nekad je bila kuća za cijelu obitelj u mirnom dijelu grada sa zelenim dvorištem i dvoje djece, psom, mačkom i dva automobila. Danas se može reći da je to isto, ali da to za većinu ostaje samo san (smijeh).

Američki san je da čovjek normalno i sigurno živi, što je zapravo danas najteže ostvarivo jer se ljudi razbole, dogode se razne životne tragedije i sigurnost nestaje. Netko je rekao dobro kako je Amerika zapravo nesreća koja paradira kao sreća.

U prošlom stoljeću dio obitelji se iz Amerike vratio ovdje, svoje ste djetinjstvo i mladost proveli na ovim prostorima, a onda ste opet otišli „preko bare“ gdje ste sad, pretpostavljam, odlučili i trajno ostati?

Da, jednom kad sam otišao, više nije bilo vraćanja. Bio sam sklon neko vrijeme eksperimentiranju, zapravo više moja obitelj nego ja, ali kasnije nije više bilo kolebanja. Razlog je jednostavan, primjerice ovdje ne bih znao kako se baviti onim što danas radim i u isto vrijeme živjeti od toga. To je moj američki san.

U Hrvatskoj, izuzev istinskoj književnoj publici, niste toliko poznati, unatoč sjajnim priznanjima i nagradama koje ste osvojili proteklih godina. Što mislite što je razlog tome?

Činjenica je kako nisam tip osobe koji se sam promovira, nisam znao kako to napraviti, a uz to knjige je trebalo prevesti što je išlo sporo. Bilo je nekoliko nesporazuma sa lokalnim izdavačima pa sam onda pomalo i odustao. Tako da sam s velikim zakašnjenjem počeo objavljivati svoje radove na ovim prostorima, primjerice knjiga ‘Požuda’ koja je upravo izašla, izdana je s deset godina zakašnjenja. Također smatram kako je ograničavajuća okolnost što se moja djela objavljuju u prijevodu jer nisu izvorno napisana na hrvatskom, iako sam zadovoljan sa prijevodom koji je radio moj prijatelj.

Pitali su me kako to da nisam bio objavljivan prije dvije godine kad sam bio svjetski poznat zbog ulaska u finale Bookera – neobično je kako se tada nitko nije sjetio pitati me za objavu mojih knjiga. Moj tadašnji izdavač za područje Hrvatske nije ništa poduzimao, bilo je nekih najava i obećanja, vrijeme je prolazilo, ali na kraju se ništa nije dogodilo.

Požuda, Josip Novakovich naslovnica

Požuda, Josip Novakovich

Spomenuli ste radionice kreativnog pisanja na kojima predajete. Što mislite o fenomenu kako se sve više piše, a sve manje čita?

Teško je imati neko mišljenje o tome, no kako sam rekao to ne mora biti loše. Ljudi uče svirati klavir ne zato da bi svi postali koncertni pijanisti, već se time dodatno obrazuju, uče bolje razumjeti glazbu i uživati u njoj. Slično je i sa kreativnim pisanjem, ne očekuje se od svakog polaznika da objavi bestseler. S druge strane, za ljude koji pišu teško je vjerovati da istovremeno ne čitaju, tako da vjerujem da je taj fenomen ipak malo napuhan.

Spomenuli ste Jimija Hendrixa više puta večeras, volite rock?

Da, mogao sam i Led Zeppelin ili The Doors. Volim rock. Nekad sam se šalio kako sam bio izbjeglica od loše glazbe, ali sam se prešao jer kad sam došao u Ameriku, taman je zavladala disko faza

Koliko pratite hrvatsku i regionalnu književnu scenu?

Pratim ju, a i predstavljao sam hrvatsku kratku priču u prestižnim newyorškim novinama. Zabavno mi je danas gledati koliko različitih hrvatskih jezika postoji – recimo, Ante Tomić sa dalmatinskim hrvatskim ili Miljenko Jergović sa sarajevskim. To je ohrabrujuće jer sam ranije imao dojam kako može postojati samo jedan hrvatski jezik, a dobro je vidjeti kako ima prostora za više njih.

U Americi je to još uvijek egzotična, nepoznata književnost?

Da, ne možemo se još uvijek pohvaliti kako je prepoznata na razini kojoj je primjerice poznata češka književnost gdje postoji definicija – Kundera, Hrabal, Čapek, Ivan Klima. Svi su ti autori bili jako čitani, to je bio pravi fenomen. Nismo došli do toga, nažalost ne mogu reći kako postoji uopće pojam hrvatske književnosti u Americi.

Ipak, vremena se mijenjaju. Prije 25 godina su me ljudi žalili što dolazim iz Hrvatske, mislili su da sam možda neki opasan tip, bježali su od mene, a sad bi svi htjeli biti moji prijatelji jer misle kako možda imam neki apartman na Jadranu (smijeh).

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
The Racketeer, John Grisham cover
The Racketeer – John Grisham

Impresija Odavno želim da počnem da čitam i na engleskom, ali priznajem nije mi išlo lako. Ovo je prva knjiga...

Close