ian_rankin_s300x300

Ian Rankin

„U dubini srca pišem knjige za sebe, knjige koje bih ja čitao i kako bih u svojoj glavi, koristeći svoju maštu, doživio avanture.“

Noir FestivalIan Rankin jedan je od najuspješnijih pisaca kriminalističkih romana, dobitnik je mnogih nagrada, a najpoznatiji je po seriji romana o detektivu Rebusu. Njegove se knjige prodaju u višemilijunskim nakladama i prevedene su na više od trideset jezika. Prilikom gostovanja u Zagrebu, za portal ČitajMe.com, otkrio je manje poznate detalje privatna života, kako je postao piscem krimića, koju glazbu sluša, koje pisce smatra uzorima, što misli o statusu krimića i čime ga je iznenadila J. K. Rowling.

Magdalena Hadžić: Dolazite iz radničke obitelji, kako je to utjecalo na Vaš privatni i poslovni život?

Ian Rankin: Da, odrastao sam u malom selu, svi smo bili bliski, svi su znali sve, to je lijepo, ali je i tlaka. I osjećao sam se loše, bio sam prvi član u obitelji koji je išao na fakultet. Svima je bilo čudno što idem studirati engleski jezik i književnost, svi su očekivali da ću biti radnička klasa ili da ću razvijati karijeru, biti doktor ili odvjetnik. A sve što sam želio jest biti pisac, to je bilo teško prihvatljivo mojoj obitelji. Bilo je dobro, odrastao sam u sigurnom okruženju, sa mnogo prijatelja, mnogo članova obitelji i mnogo ljubavi, ali osjećao sam se drugačije.

Tijekom života živjeli ste u nekoliko zemalja (Francuska, Škotska i Engleska), smatrate li takvo iskustvo korisnim za pisanje?

Putovanje je korisno, i upoznavanje novih kultura smatram korisnim, kao pisac možeš živjeti svugdje, jedino što je bitno jest da imaš svoju maštu i svoje alate za pisanje, bila to olovka i papir ili pak računalo. U ranim danima bilo je korisno napustiti Edinburgh zato što sam mogao zamišljati Edinburgh, nije bio grad kojim sam hodao svaki dan, on je sada bio grad iz mašte, i kao romanopiscu to mi je bilo jako korisno.

Negdje sam pročitala da ste piscem postali sasvim slučajno, pišući doktorski rad o škotskom romanu?

kraj_igre_s260x393Pisac krimića postao sam slučajno, pisao sam doktorski rad o romanima Muriele Spark, ona je bila poznata edinburška novelistica koja je napisala ‘Prime of Miss Jean Brodie’. Zanimanje za Muriele Spark dovelo me do Roberta Louisa Stevensona i ‘Dr. Jekyll and Mr Hyde’.

Ono što sam želio jest napisati roman kao što je ‘Dr. Jekyll’, ali smjestiti ga u suvremeni Edinburgh u kojem će glavni lik biti detektiv. Nisam čitao krimiće u to vrijeme i nisam bio svjestan da pišem jedan, mislio sam da pišem gotički, škotski roman sa likom detektiva.

Jednom ste prilikom rekli da je za Vaš napredak zaslužna nagrada Crime Writers Association’s Gold Dagger koju ste 1997. dobili za roman ‘Black and Blue’?

Da, sve do ‘Black and Blue’ moje se knjige nisu prodavale baš najbolje, i nisam zarađivao puno novca. Moj je izdavač smatrao da nemam blistavu budućnost kao pisac. Kad sam krenuo sa ‘Black and Blue’, svi su imali dobar osjećaj, ja sam imao više samopouzdanja, znao sam što radim i da ću biti uspješan, moj izdavač znao je da ima dobrog autora, uložili su nešto novca u promociju knjige i knjiga je postala uspješnija.

Pišete serije romana  – napisali ste ih 19 o detektivu Rebusu, 3 o Malcolmu Foxu i 3 o Jacku Harveyu – leži li razlog u činjenici da čitatelji žele nove avanture omiljenih junaka ili u nečem drugom? I dijelite li mišljenje da je pisanje serijala postalo jedna vrsta mode?

Wow, sjajno pitanje! Prva osoba za koju pišem sam ja, knjige koje bih ja želio pročitati, knjige koje ne postoje. Pišem da bih istražio Edinburgh i Škotsku i ljudsku narav, da bih pronašao odgovore na pitanja o tim stvarima i mjestima. Isprva ljudi nisu bili baš zainteresirani, no sada jesu, što je odlično, pa sada prodajem više knjiga i uspješniji sam. U dubini srca pišem knjige za sebe, knjige koje bih ja čitao i kako bih u svojoj glavi, koristeći svoju maštu, doživio avanture. Jedini razlog zašto sam nastavio pisati o Rebusu jest taj što me on fascinira, on je ujedno i koristan način pogleda na Škotsku, jer kao detektiv dopušta mi pristup svim granama škotskog života, svim granama kulture, politike i ekonomije. On je koristan alat za otključavanje svih tih vrata.

Koliko je teško započeti pisati novu knjigu, kad iza sebe imate veliki broj uspješnica?

Želiš da svaka tvoja nova knjiga bude bolja od prethodne. Kad pišeš puno knjiga to je teško, ali nijedan pisac neće napisati lošiju knjigu od one koju je napisao prošle godine. Iako si napisao puno knjiga, još uvijek se osjećaš neuspješnim jer svaku knjigu započinješ kao novi projekt, i želiš da bude bolji od svega što si napisao do sada. I razlog zbog kojeg nastavljam pisati knjige jest taj što je prošla knjiga bila neuspješna, zato što nije rekla sve što sam o svijetu htio reći na najbolji mogući način. I zato pokušavam ponovno.

U Vašem se romanu govori o imigracijskim problemima i rasnim pitanjima, smatrate li ta pitanja važnima?

Ne smatram ih previše bitnima, obično roman počinje s nečim što se dogodilo u stvarnom svijetu. Bila je jedna knjiga koja je govorila o problemu ilegalaca u Škotskoj, bili su zlostavljani i pod pritiskom, s time je došao problem sa trgovinom ljudi, i odlučio sam pisati o tome u Rebus romanima. I Rebus sam, otkrio sam, potječe iz grupe emigranata, zato što je ime Rebus poljskog podrijetla, bio je poljskih korijena. Pišući o emigrantima mogao sam reći nešto o njemu. O njegovoj prošlosti i o njemu kao čovjeku.

Smatrate li Johna Rebusa edinburškim zaštitnim znakom?

(smijeh) Kad je knjiga objavljena, pročitao sam recenziju u novinama gdje je pisalo da je to knjiga koju sigurno neće preporučiti turistička agencija, jer je opisivala Edinburgh mračnim, a ne onakvim kakvim turistička agencija želi da ga turisti dožive. Ali sad postoji i Rebus obilazak, sada turisti mogu ići gradom i posjećivati mjesta koja je posjećivao i Rebus i dijelovi knjige mogu im biti čitani na tim određenim lokacijama, Rebus je postao dijelom turizma. Jako je frustrirajuće za fanove kada dođu u Edinburgh i odu u Oxford Bar gdje on pije, a on nije tamo, zato što ne postoji. Mogu pronaći samo mene, a ja nisam toliko kompleksan, zanimljiv i opasan kao on.ian_rankin_2_s400x216

Volite otvorene završetke u svojim romanima?

Da, to je jedna od frustrirajućih stvari u krimićima jer nema osjećaja završetka kojeg čitatelj očekuje. Čitatelj voli kada na kraju priče loši ljudi budu uhvaćeni i pravda bude zadovoljena, ali u stvarnom svijetu nije tako, stvarni je svijet mnogo zamršeniji od toga. Razlog zbog kojega se krimići ne smatraju ozbiljnom literaturom jest taj što u njima ima dosta netočnosti, i zbog toga volim otvoreni kraj jer je on refleksija stvarnoga svijeta.

Mislite li da se kriminalistički romani tretiraju kao manje vrijedni kad su u pitanju nagrade?

Očito da je tako. Prošle godine jedan je krimić osvojio nagradu, riječ je o novozelandskoj autorici Eleanor Catton (op. a. ‘The Luminaries’), ali nitko ju nije recenzirao kao krimić, to je priča o ubojstvu, priča puna misterije, ali bila je prezentirana kao povijesni roman, i to je problem. Mislim da izdavači odlučuju što je ozbiljna, a što neozbiljna literatura. Za mene je to krimić, roman o misteriji. I kad je osvojila nagradu, bio sam jako sretan.

Ono što se događa jest da se situacija u Velikoj Britaniji mijenja, sada možeš studirati krimić na nekim smjerovima na fakultetu, ili u nekim srednjim školama, stoga ako učitelji i profesori krenu podučavati krimiće i tretirati ih kao ozbiljan žanr, i nagrade će se kad tad početi tretirati ozbiljno.

Jeste li pokušali napisati nešto osim krimića, i hoćete li u budućnosti?

Moj prvi roman koji nije nikad objavljen bio je komedija, ali nikome se nije svidjela, a moj drugi roman ‘The Flood’ nije bio krimić, ali nije bio jako uspješan. Napisao sam špijunske romane, trilere, drame, ali volim strukturu krimića, osjećaj mjesta, volim snažne karaktere koje obično dobiješ, snažne protagoniste, karaktere s kojima je zabavno provoditi vrijeme. Možda ću jednog dana dobiti ideju za priču koja nije krimić, i u tom ću slučaju napisati takvu vrstu knjige, ali to se još nije dogodilo.

Koja je to tajna Edinburgha da proizvodi tako uspješne autore kao što ste vi, J. K. Rowling, Alexander McCall Smith i Kate Atkinson?sveci_biblije_sjena_s260x395
Ne znam, to je čudna slučajnost. Kad sam studirao u Edinburghu nije mi se činilo da postoje pisci u Edinburghu, poznati pisci, a onda 10, 11 godina poslije, odselili smo se u novu ulicu i shvatili da smo dvije kuće dalje od A. M. Smith i da je J. K. Rowling iza ugla, i K. Atkinson par stotina metara dalje, to je slučajnost. J. K. Rowling se odselila u drugi dio grada i više ju ne vidim, ali vidim A. M. Smitha često.

Hoće li Rebus biti glavni junak i vašeg idućeg romana ili razmišljate o pisanju nove serije?

Ne znam, nemam ideju za svoju iduću priču, možda će biti Rebus, možda M. Fox, možda nešto potpuno drugačije, ove sam godine na odmoru i sve što ću napisati ove godine kratke su priče, a s romanima razmišljam krenuti od iduće godine.

Pročitala sam da ste veliki ljubitelj glazbe. Koji bendovi su vam omiljeni, koja vas glazba opušta i slušate li ju dok pišete?

Slušam muziku dok pišem, ali mora biti instrumentalna, inače provedem previše vremena slušajući riječi i ne napišem ništa od svojih riječi. Dakle, elektronska glazba, jazz, malo klasike… nju slušam kad pišem. Volim glazbu, znam mnogo pisaca koji bi rađe bile rock zvijezde nego pisci, ali ja nisam bio sposoban postati rock zvijezda, koristim puno glazbe u knjigama, Rebus sluša rock 60-ih, 70-ih, kao i ja.

Zbog toliko glazbe u knjizi, glazbenici postanu fanovi knjiga, dobio sam e-mail Petea Townshenda iz grupe The Who, i R.E.M.-a. Upoznavanje i druženje sa rock zvijezdama bit će najbliže mom postanku rock zvijezde.

Koliko je činjenica da Vaš sin boluje od genetskog poremećaja promijenila Vaš privatni život i karijeru?

Moj sin je rođen baš kad sam počeo pisati knjigu ‘Black and Blue’, i kad mu je dijagnosticirana hendikepiranost, pola smo dana proveli u bolnici, a pola sam dana pisao, i puno frustracija, pitanja, ljutnje vezane uz njegovu situaciju, prokanaliziralo se u knjigu i to ju je učinilo mnogo većom i ljućom, a samim time i mnogo uspješnijom knjigom. To je bio način na koji sam se nosio s time. Pisanje je kao terapija, to je način nošenja s takvim problemom. A u drugoj knjizi, Rebusevu kći je udario auto i završila je u kolicima jer sam ja svom sinu rekao da će morati biti u kolicima do kraja svog života, i tako sam se opet nosio s tim. Mogao sam koristiti Rebusa kao vreću za udarce, sve probleme koje sam imao u životu, mogao sam dati njemu. To je ironija, knjiga je bila bolja, zbog onog što se događalo mojem sinu.

Je li istina da ste prije nekoliko godina predvidjeli da će J. K. Rowling napisati krimić?

Ne bih baš rekao predvidio, ona voli krimiće, i kad je rekla da će završiti seriju Harryja Pottera, imao sam osjećaj da će napisati krimić, to mi je imalo smisla jer je ljubitelj krimića, i Harry Potter je gotovo pa strukturiran kao krimić, ima misterija, ima ljudi koji se pretvaraju da su ono što nisu, ima neotkrivenih tajni i za mene ona je na neki način i bila pisac krimića. To me nije uopće iznenadilo, iznenadio me način na koji je to napravila, pretvarajući se da je netko drugi… i iznenadilo me jer mi nije poslala kopiju knjige.

Pratite li na koliko su jezika prevedeni vaši romani i prepoznaju li vas ljudi izvan Velike Britanije?

(smijeh) Preveden sam na 37 jezika, mislim, nemojte me navesti da ih nabrojim sve. Prepoznaju me ponekad u Edinburghu, ali ljudi su jako sramežljivi, dopuštaju ti da imaš privatan život, i ako te prepoznaju neće razgovarati s tobom. Pisci nisu prepoznatljivi, čak i poznati pisci nisu prepoznatljivi, npr. John Grisham bi mogao hodati hotelom i ja ga ne bih prepoznao, ili Dan Brown. Lijepo je kad si pisac i imaš anonimnost.

Čovjek se rađa kao pisac ili to postaje mukotrpnim radom?

Teško pitanje. Jedna od dobrih stvari jest da autor možeš postati u bilo kojoj godini. Bilo je slučajeva kad su pisci počeli pisati u 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i neki su postali uspješni, P. D. James nije počela pisati do svojih 40-ih, dakle, možeš početi u bilo kojim godinama. Mislim da mora biti nešto od najranije dobi, moraš uživati u naraciji, u pričama, u zamišljanju avantura, romanopisci su kao djeca, igraju igre koje igraju i djeca i koriste maštu na način na koji ju djeca koriste, dakle, pomalo od oboje.knots_and_crosses_s260x420

Imate li uzore u književnosti?

Svaki pisac kojeg čitaš da ti nešto, uvijek učiš, ranije sam bio veliki obožavatelj Ruth Rendell, svaka joj je knjiga bila drukčija, istraživala je druga područja društva, različite aspekte ljudske prirode, James Ellroy u ‘American Tabloid’ koristio je stvarne gradove za priču pa sam ih počeo koristiti i ja, a i Robert Louis Stevenson imao je veliki utjecaj na mene u ranim danima.

Što trenutno čitate?

Što trenutno čitam? Vodiče o Hrvatskoj. Upravo sam počeo čitati krimić ‘Kenya’, zaboravio sam ime autora. To je njegov drugi roman koji govori o politici, kulturi i plemenima u Keniji. Pročitao sam i roman rock novinara Marka Ellena. Njegovi memoari govore o tome kako je postao novinar i kako je intervjuirao mnoge rock zvijezde. Pročitao sam i knjigu Viv Albertine, članice punk grupe The Slits.

Hoćete li imati vremena istražiti Zagreb?

Da, ići ćemo u obilazak grada.

Hoćete li nas posjetiti ponovno?

Nadam se. Bio sam u Hrvatskoj, ali samo u jednodnevnom posjetu Korčuli i Dubrovniku tijekom krstarenja, a lijepo je provesti vrijeme na jednom mjestu i upoznati ljude i kulturu.

Photo: Siniša Kanižaj

Comments

comments

Nema komentara
banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
U vodu, Paula Hawkins naslovnica
U vodu – Paula Hawkins

Impresija Malen gradić Beckford kroz koji prolazi rijeka. Rijeka u kojoj godinama umiru žene. Posljednja koja je umrla u toj...

Close