bezvremenski optimist

Hod po rubu

Zbirka kolumni u kojoj svatko može pronaći dio sebe

 

Prije odlaska u knjižnicu većinu vremena provedem na internetu tražeći što bih mogla posuditi za čitanje, a da nema nikakve veze sa stručnom literaturom. Ponedjeljak, kronična gužva na svakom kutku od trgovina, trgova, a o bankama i poštama bolje da ne pišem… Sunčan dan u Rijeci jasan je znak svima da izađu barem na podnevnu kavu na Korzo. Kafići krcati po običaju.

Hod po rubu, Rujana Jeger ljevak naslovnica

Hod po rubu, Rujana Jeger

Ulazim u knjižnicu. Ugledavši gužvu izgubila sam se u sekundi. Odakle toliko ljudi u knjižnici? Što da posudim? Što mi se čita? Kolika mi je zakasnina knjige koje vraćam? 12 kuna. Zakasnina je moje drugo ime. Na sastanke ne kasnim, no knjižnici uvijek. Zapravo, smatram da je to moja donacija pa ne vidim ništa loše u kašnjenju.

Bauljajući oko polica primijetila sam da su opet sve razmještali što mi je dalo do znanja da dugo nisam posudila niti jednu knjigu. Svjetska književnost, svjetska književnost, klasici… Zastala sam na tom odjeljku jer sam neki dan razmišljala kako bi bilo uzeti pokoju lektiru iz srednje škole i pročitati ju opet, čisto radi boljeg razumijevanja, no ipak sam privremeno odustala od te ideje. Gurkajući se kroz police između par žena dospjela sam ispred „hrvatske književnosti“ i ugledala Rujaninu knjigu Hod po rubu.

Nisam dugo polemizirala, već sam se odlučila družiti s Rujaninom zbirkom kolumni nekoliko dana. Priznajem, to je prva knjiga nakon dugo vremena koju nisam odložila da odstoji par dana već sam dolaskom u stan skuhala kavu i upijala zrake sunca na terasi s knjigom u rukama.

Rujanin stil i lakoća pisanja doista su nevjerojatni, u njenim kolumnama nema zadrški niti pretjeranog ustručavanja nazvati pravo stanje stvari pravim imenom bilo da piše o bijelom vešu, prljavim gaćama, seksu ili ubojstvima mladih djevojaka…

Ono što obilježava Hod po rubu, kao što navodi i komentar Olje Savičević Ivančević, je prostor koji Rujana otvara svakom čitatelju i čitateljici da promatranje svijeta shvati kao avanturu te da on nije uzak i ograničen, već mjesto u kojem je moguće biti individualan, potpuno svoj i preživjeti.

Uz anegdote iz Rujaninog privatnog života tu je pokoja kritika tada aktualnih događanja iz crne kronike kojima se jasno daje do znanja da iako život piše priče, mi ne smijemo biti tu da ih pasivno promatramo, a kasnije čitamo kao nesretni događaji.

Osobno rijetko preporučujem knjige, no Hod po rubu je zbirka kolumni u kojoj svatko može pronaći dio sebe i shvatiti ljepotu rutinske, nesavršene svakodnevice.

Comments

comments

Kulturolog. Štovateljica mačaka, frankofil i ovisnik o kavi. Bezvremenski optimist. Osim na CitajMe, tekstove koje pišem naći ćete i na mom blogu Razlivena tinta
Jedan komentar

Odgovori

  • Interliber – Strast čitanja – Razlivena Tinta
    6 November 2017 at 13:07 -

    […] Mama vam je cijelo vrijeme lagala Jelene Veljače. Prva Rujanina knjiga koju sam pročitala bila je Hod po rubu. Rujanin stil i lakoća pisanja doista su nevjerojatni, u njenim kolumnama nema zadrški niti […]

  • banner_printonline_s336x280

    POPULARNI POSTOVI

    Anketa dana

    Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

    Naša Facebook stranica

    Translate

    Translate »
    Read previous post:
    Osinja tvornica, Iain Banks naslovnica
    Osinja tvornica – Iain Banks

    Impresija Upoznajte Franka Cauldhamea. Ima šesnaest godina i službeno ne postoji. Živi s ocem koji ga je odgojio i samostalno...

    Close