bezvremenski optimist

Extraordinary love

O pravim ljubavima

 

“Je li težina doista strašna, a lakoća divna? (…) To je pitanje. Sigurno je samo jedno: suprotnost težina – lakoća je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti” – Milan Kundera

 

Posljednjih nekoliko tjedana provela sam buljeći u laptop ispijajući razno razne čajeve da me drže budnom i prisile moj um kako bi ostao fokusiran na šest sezona, ultimativnog ženskog TV klasika, Seks i grada u kojem sam tražila dodatnu inspiraciju za istraživački rad feminizma u popularnoj kulturi (dodatni, jer sam seriju već pogledala barem četiri puta, ali ne škodi utvrditi gradivo i usput kupiti koji par cipela). I uspjela sam zanemariti blog.

U cijelom tom prikovana-za-ekran razdoblju uspjela sam dohvatiti se Kundere (Nepodnošljive lakoće postojanja) i pogledati komediju How to be single. U tom trenutku osjetila sam nostalgiju za dobrom romantičnom ili bilo kojom drugom komedijom (Dirty Grandpa isto “nije za bacit”), ali i inspirirajućom ljubavnom pričom.

Žene i ljubav ili žene i romani; ti pojmovi su negdje od pojave 50 nijansi sive uspjeli postati još više trivijalizirani da se na spominjanje ta dva pojma u istoj rečenici (pogotovo ako Dotična posegne za takvim štivom) pomisli: “Ona živi u snovima!” (u narodu: Glupača!) Da se razumijemo; u prethodno navedenoj knjizi ne vidim ništa dobro osim poučka “Kako ne pisati” i “Spriječimo glorificiranje i uljepšavanje nasilja u međuljudskim odnosima”.

Ne tako davno u svjetovima bezbrižnosti živjela sam ljubav. Ljubav bez nametnutih kriterija okoline, Ljubav koja je bila iskrena i uzvraćena, Ljubav koja nije podnosila kompromise, Ljubav koju je svatko želio, ali nije imao hrabrosti, Ljubav – emocija o kojoj se pišu knjige…

Danas, sjedeći na kavama s meni dragim ženama tu i tamo se dotaknemo te teme. Ljubav je danas na margini, ali paradoksalno izvire iz svakog prosječnog quotea društvene mreže (o tome kasnije).

Ljubav je tu, ali lebdi u zraku kao mjehurić koji ako dotaknemo raspadamo se mi. Radi uvjerenja okoline kako je sve prolazno. Toliko prolazno da radije niti ne diramo ono od čega mogu ostati ožiljci. Prolazno da smo Ljubavi dali rok trajanja, od jednog do drugog životnog razdoblja.

Sjedeći i čavrljajući na tim “ženskim” kavama opseg tema kreće se od kritike kolektivnog bježanja od ikakve životne odgovornosti, pa do onih ljubavi u koje se ne dira. One Prave.

Extraordinary love

O pravim ljubavima se ne raspravlja često, ali ih se dotiče. Najčešće na kavama kad se skupi dovoljan broj poznanika poslije prekida para koji je proveo popriličan broj godina zajedno, a svima se činilo da su baš oni stvoreni jedno za drugo. Ili kad dobiješ prijateljičinu poruku na fejsu: – E, znaš.. ili: – E, si vidjela…

Da vidjela sam, vidjela sam jer su danas takve informacije nemoguće za izbjeći, jer se ljudi svojom privatnošću razbacuju kao da su na licitaciji ‘tko će ponuditi više lajkova’, ‘je li moj život relevantan ako nisam na mreži’, jer ljudi sami kreiraju insinuacije vlastitih života onakve kakve priželjkuju, tamo negdje u dubini svojih emocija. Ali zajebano je biti svoj. Biti svoj i ne pokoriti se trendu prolaznosti. I onda se osjetim mentalno i emotivno zlostavljeno kad vidim toliku dozu ‘sretno’ prikrivenog egoizma i promišljenosti.

To je ona ženska strana priče, muška strana priče se sastoji od slanja neartikuliranih poruka random izabranicama nadajući se da će barem jedna pasti ili slanje glasnovih poruka jer Dotični možda ne zna tipkat, a toliko jako želi pobliže upoznati (ni sama ne vjerujem da sam istipkala ovu klišejiziranu rečenicu!). Čuvši par bisera od prijateljica koje su se susrele s njima (biserima) zapitala sam se; gdje su nestale šetnje, gdje je nestao onaj strah od upoznavanja Drugog? Shvaćam da netko ne voli šetnje, ali gdje je nestao znak ljudskosti?

Ne mogu pronaći odgovor gdje je nestao, ali pretpostavljam kad se izrodio… Kad su ljubavni quoteovi preplavili mrežu! Tad je sve palo u vodu. I želja za ekspresijom, i traganje za emocijama, i upoznavanje Drugog, i shvaćanje onog što bi Ljubav zapravo trebala biti.

Čitam Kunderu i pitam se kojom je on inspiracijom, mišlju vođen dok je pisao Nepodnošljivu lakoću? Kladim se da mu prosječno stilizirani quoteovi nisu padali na pamet. Želio je prenijeti emociju, intimnu, privatnu, skrivenu od prosječnosti svakodnevice.

Možda sam staromodna, blesava, naivna ili jednostavno jebeno ne razumijem, no nikad nisam bila od davanja sebe i svojih emocija kako u intimnim odnosima, pa čak ni u prijateljskim. Smatram da postoji nešto što pripada samo meni, i par prijatelja s kojima mogu podijeliti suze. Rečenicom; – Ne mogu vjerovati da TI plačeš, otvorila mi je oči te sam u tom trenutku shvatila prednost koncepta “nisu sve emocije za svakoga”. Barem ne moje.

Moj privatni život je samo moj, toliko moj da ga nekad pronalazim tek u glavi, u tišini razmišljanja, u glazbi dok se vozim busom, u neodlučnosti dok biram koji ću sladoled kupiti…

Onda se spletom okolnosti vratim na fejs prepun glasnog nadmetanja čija je ljubav veća, snažnija, čiji je dečko bio veći kreten (hint; pasivna agresija u objavama), čija ima veći sat, a čija prsten…

Tad se zamotam u dekicu, uzmem One day ili pustim nešto blesavo kao Seks i grad. Razlog?

Da me ovaj ludi svijet ne uspije razuvjeriti da prava ljubav živi, diše i razvija se… Tamo negdje daleko od raznih blještavila, negdje gdje živi slobodno. U svim svojim oblicima.

I postoji.

image_pdfimage_print

Comments

comments

Kulturolog. Štovateljica mačaka, frankofil i ovisnik o kavi. Bezvremenski optimist. Osim na CitajMe, tekstove koje pišem naći ćete i na mom blogu Razlivena tinta
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Put, Kormak Makarti naslovnica
Put – Kormak Makarti

Impresija Posle odgledanog filma „Put“ u režiji Džona Hilkouta, po istoimenoj knjizi za koju je Kormak Makarti dobio Pulicerovu nagradu...

Close