Ece_Temelkuran_s260x260

Ece Temelkuran

„Nitko više ne priča u Turskoj danas, svi viču. A kad svi viču, piscima nije pametno pričati“

Ece Temelkuran portrait

Ece Temelkuran

 

Ece Temelkuran, rođena u Izmiru 1973., jedna je od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica, koja redovito objavljuje u turskim listovima, ali i u časopisima The Guardian, The New Statesman, The New Left Review, Le Monde Diplomatique. U istraživačkim publicističkim radovima bavi se temama koje su u Turskoj izrazito kontroverzne, poput kurdskog i armenskog pitanja, ženskog pokreta i pitanja političkih zatvorenika.

Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, među ostalim nagrade „Pen for Peace“ i nagrade za turskog novinara godine. U knjizi Planina boli (Naklada Ljevak, 2013.) propitivala je ulogu nacionalnih mitova i priča te nas vodila u samo središte tursko-armenskoga sukoba. Dosad je objavila desetak knjiga, a na hrvatskom jeziku nedavno joj je izišao i roman Zvuk banana (Hena com, 2014.). Najnoviji njen roman Žene koje pušu u čvorove objavljen je u Turskoj 2013. i postao je velik hit.

U intervjuu za CitajMe.com, osim što nas je naučila da se njeno ime pravilno izgovara Eđe, ova nam je sjajna mlada žena, književnica i novinarka koja se u Zagrebu osjeća gotovo kao kod kuće, ispričala priču o tome zašto voli Hrvatsku, svojim počecima, temama koje ju zaokupljaju, ali i teškoj političkoj situaciji u kojoj se nalazi njena zemlja.

Denis Vukosav: Iako ste ljubiteljima književnosti s ovih prostora poznati, možda samo nekoliko riječi o vašem podrijetlu?

Ece Temelkuran: I ja, kao i većina ljudi iz Turske imam komplicirano podrijetlo. Moj otac je bio nomad, rođena sam u Izmiru koji je bio najliberalniji grad u Turskoj, a i sama sam odrasla u liberalnoj obitelji, bez vjerskog utjecaja i u suprotnosti sa konzervativnim načelima.

To vas je i usmjerilo po pitanju životnih izbora?

Već sa 8 godina čvrsto sam odlučila postati piscem. To nije bio moj san, to je bilo nešto što sam morala napraviti. To je tako moralo biti. Studirala sam pravo, u paraleli sam radila u novinama, no sve je to bilo nešto sporedno jer je glavno uvijek bilo pisanje. Sa 16 godina već počela sam objavljivati svoje radove, s 19 godina već sam bila profesionalni autor. Prvu knjigu objavila sam s 21 – danas mi se to sve nekako vraća, često razmišljam o tim počecima. Na početku sam počela pisati pjesme, objavila tri knjige, a onda se na to nadovezala proza.

Mnogo puta ste već bili u Hrvatskoj, osjećate li se već kao kod kuće ovdje?

Neobična je ta priča o meni i Hrvatskoj. Prvi put kad sam bila ovdje u Puli na sajmu knjiga. Tada još moje knjige nisu bile objavljene u hrvatskom prijevodu. No, u Puli su se dogodile neke stvari koje su mi promijenile život. U Puli sam upoznala hrvatsku ministricu kulture s kojom sam se sprijateljila kroz jednu smiješnu zgodu. Ona me pozvala u Split i tamo sam zaista zavoljela vašu zemlju. Uz to, dogodila se i neugodna scena s turskim veleposlanikom za vrijeme mog predavanja o progonu novinara u Turskoj. Bila sam u suzama zbog njegova poniženja. Tad mi je prišla jedna lijepa mlada žena koja mi je ponudila da izdam knjigu u njezinoj izdavačkoj kući (op.a. Petra Ljevak). Tako sam u Puli našla i hrvatskog izdavača.

Žene koje pušu u čvorove, Ece Temelkuran naslovnica

Žene koje pušu u čvorove, Ece Temelkuran

Politički novinar i romanopisac – koliko je to komplementarno i ili politika odmaže u pisanju romana?

Najčešće pomaže jedno drugom, prvenstveno po pitanju prikupljanja životnih priča. S obzirom da sam bila istaknuta u javnosti po pitanju osobnih političkih stavova, političko novinarstvo dovodi i do nekih problema. Ne samo po pitanju napetosti koje donosi, već i zbog očekivanja čitatelja. Kad idem na druženja s čitateljima, mnogi od njih očekuju da pričam o politici, a ne o svojim knjigama. Teško je odvojiti politiku od mog pisanja jer čak i kad na prvi pogled ne izgleda tako, ima dosta politike u mojim romanima. Nova knjiga koja je upravo izašla u Hrvatskoj  o četiri žene u arapskom svijetu je iznimno politična (op.a. Žene koje pušu u čvorove).

Turska danas, ISIL na granicama?

ISIL i sve ono što se događa trenutno u Turskoj je zastrašujuće. Gradovi i naselja na turskoj granici trpe bombardiranja, ljude se otima, ubija. Postoje ozbiljne sumnje kako vlada podupire ISIL. U Turskoj je kaotično po pitanju ISIL-a, no ne smijem puno o tome pričati, nije pametno. Tu se radi o ozbiljnoj opasnosti za život.

Poznato je koliki ste kritičar trenutne vlasti. Koliko opasno je pričati u Turskoj protiv vladajuće stranke, kritizirati vladu?

Trenutno nisam u poziciji raditi to javno. Otpustili su me, ismijana sam i diskreditirana. Napravili su mi sve loše što se može nekom napraviti, i više od toga. Ekskomunicirana sam. No, opet, to je malo u usporedbi s onim što trpe moji sunarodnjaci koji nestaju, koje se muči i ubija. Trudim se biti što manje primjetna danas, a i ljudi često ne žele slušati ako pričaš nešto što je previše sofisticirano. Turska danas je iznimno podijeljena na dva tabora – ili si s njima ili si protiv njih. Danas više nitko ne priča u Turskoj, svi viču. A kad svi viču, piscima nije pametno pričati.

Erdogan na vlasti do kada? Možda zauvijek?

To je jedno od najzanimljivijih pitanja za građane Turske. On se ponaša kao da će biti na vlasti zauvijek. Svako raspoloživo sredstvo, svaka demokratska poluga pomoću koje se može svrgnuti njegovu stranku s vlasti, više neće biti moguća, Erdogan i njegova stranka će očito stvarno zauvijek vladati Turskom. Oni su zauzeli pravosuđe, upravu, birokratske strukture, izborni sustav. Ako osvoje sljedeće izbore s većinom, to će vjerojatno biti i njihova konačna i potpuna pobjeda. Postoji koalicija koja se tome suprotstavlja, istina ne suviše široka. Ako uspiju prijeći izborni prag moglo bi doći do ravnoteže snaga. No, ako ne, to je kraj priče.

Ece Temelkuran Zagreb citajme.com

Ece Temelkuran u Zagrebu

Niste pretjerano optimistični.

Ne slovim inače za pretjerano optimističnu osobu, situacija nije baš bajna, ali to je turska realnost.

Koliko je novinarstvo danas slobodno u Turskoj?

Trudim se prekinuti svoje veze sa novinarstvom. Krenut ću pisati za časopis u kojem se objavljuju stripovi. Ozbiljno. Zadnjih pet godina mediji su potpuno pod kontrolom vladajuće stranke i potpuno su izgubili kredibilitet. Nitko više ne prati glavne novine, čitaju se časopisi sa stripovima. Stoga su mnogi autori i umjetnici koji se ne slažu sa vladajućom politikom odlučili progovoriti kroz format stripa. I ja ću biti jedna od njih.

Turska je jako polarizirana zemlja, a jedino što još daje vjeru je književnost koja, čini se, je još jedino što donekle spaja ljude. Kad se održava potpisivanje mojih knjiga, zanimljivo je gledati koliko je šarolika moja publika – mladi i stari, žene odjevene konzervativno i one druge, vrlo moderno zapadnjački. A to se ne događa ako pišete za novine – tamo je mi ili oni.

Dobili ste otkaz zbog kritike vlasti, koliko vas je to promijenilo?

Napisala sam knjigu Žene koje pušu u čvorove upravo zbog te situacije. Bilo je to krvavo teško razdoblje za mene, vjerojatno najteže ikad. Bila sam otpuštena, u Tunisu u vrijeme revolucije, grad je bio opkoljen radikalnim Muslimanima s bakljama u rukama, a ja sam bila sama i bez novca. Morala sam naći snagu u sebi, pronaći način kako da preživim, razlog zašto da preživim. Krenula sam pisati roman, a u njemu su nastali neki likovi upravo kao posljedica situacije kroz koju sam prolazila. Nadam se kako će i mojim čitateljima pomoći, baš kao što su ti likovi pomogli meni.

Pisali ste o genocidu nad Armencima 1915. g. – zanima li vas povijest ili se radilo o želji da se osvijetli mračno doba turske povijesti?

Zainteresirana sam za koncept sjećanja – onog što pamtimo i ono što ne zaboravljamo. To nije ista stvar, iako se ponekad može učiniti kako jest. Veliki je prostor između, a ja se upravo trudim raditi na temama koje se nalaze u tom procjepu. Sada u književnosti, a nekad sam to radila i u novinarstvu. Stoga bih rekla da tema tog romana nije bila sama armenska katastrofa, već to kako zaboravljamo i pamtimo događaje. Kako stvaramo lažna sjećanja. Mislim da upravo u toj činjenici leži i popularnost ove knjige, i to bilo gdje u svijetu, jer to je nešto što se događa posvuda, nije vezano uz Tursku.

Imate milijun sljedbenika na društvenim mrežama – koju snagu danas daju društvene mreže i Internet, posebno u zemljama poput Turske gdje je upitna istinitost javnog informiranja?

Danas su svi postali tehnološki znalci u Turskoj, čak i starije žene znaju kako se prikopčati na Internet ili promijeniti neki parametar za spajanje. Internet je postao glavni medij za dobivanje istinitih informacija ili čak informacija kako preživjeti. Primjerice preko Twittera ljudi su jedni drugima govorili: “Nemojte ići ovim ulicama, idete drugim, policija se nalazi ovdje.” i slično. Ljudi su morali koristit Twitter kako bi znali gdje moraju hodati da bi bili sigurni. I otad se društvene mreže naveliko koriste. No, postoji i jedna mana po tom pitanju – ljudi su se navikli čitati samo kratke tekstove. Ne čitaju duže tekstove ili knjige. Teško je izraziti neku ideju jer u jednoj rečenici ne možete pisati svoje ideje, već samo izraziti svoj stav. Politički ili etički. Ne možete reći zašto je nešto tako. Ljudi više ne navode razloge, samo rezultate.

Ali da, u pravu ste, Internet i društvene mreže u Turskoj iznimno su važne jer su glavni mediji pod kontrolom ljudi bliskih vlasti i kad tako odluče određena vijest se neće objaviti, ma koliko šokantna ili važna za stanovnike zemlje bila.

Vaša službena stranica prevedena je na 6 jezika što nije čest slučaj kod književnih autora – koliko vam je važan kontakt s publikom?

Da, među tim jezicima je i hrvatski. Jako mi je važan kontakt s publikom jer sam izgubila svoju scenu u trenutku kad sam prestala raditi za novine. Sad sam prepuštena sam sebi. Kako bi došla do čitatelja moram se sama brinuti za promociju, dolaziti sama do njih. Činjenica je kako me novinari koji rade u mainstream medijima također više ne intervjuiraju kao nekad, stoga se za reklamu onog što pišem moram pobrinuti djelomično i sama.

Planina boli, Ece Temelkuran naslovnica

Planina boli, Ece Temelkuran

Koji roman vas najbolje definira kao autora?

Upravo Žene koje pušu u čvorove. Ozbiljno. Osjećala sam se jako snažno kad sam ju završila i kad je izašla na tržište. Ta knjiga je neka vrsta mog talismana. To se dogodilo u svakoj zemlji u kojoj sam je objavila. Uvijek me spoji s nekim posebnim ljudima, ponajviše snažnim ženama. Ova knjiga stvara internacionalnu mrežu sjajnih žena.

Žene koje pušu u čvorove je roman ceste. To je prilično neuobičajena tema za tursku kulturu?

Slažem se, no roman nije samo za žene, mislim da kroz njega muškarci mogu shvatiti kako voljeti žene. Ljubavna pisma koje jedan muški lik piše u romanu najljepša su ljubavna pisma koja sam ikad pročitala.

Koliko je opterećenje kad kao književnik dolazite iz Turske?

Ovo je drugi put da su mi postavili to pitanje pa se sad i ja počinjem pitati zašto je to tako. Ako pričamo o stereotipima koje vladaju o turskim ženama zbog serija poput „Sulejmana“ onda moram reći kako je književnost upravo tu da se obračuna sa svim takvim sra… Oprostite na izrazu. No, ja se zapravo ne osjećam Turkinjom, već građankom svijeta. U mom zadnjem romanu postoji epigraf – „Oni koji pamte sve, ne pripadaju ovoj zemlji, umrijet će sami, ali voljet će cijeli svijet“. Ja sam jedna od tih, pamtim sve pa mi se čini da ne pripadam nigdje. Ja jedino pripadam svojim prijateljima i ponekad svojim čitateljima.

Pišete i na engleskom?

Da, ponekad, ali samo članke. Nije moj materinji jezik i teško mi je u njemu izražavati emocije. Činim se sama sebi kao izbjeglica u engleskom, pomalo izgubljeno. Naši osjećaji ne mogu biti prevedeni, vrlo su lokalni. Engleski je vrlo jednostavno naučiti do neke osnovne razine, a onda se pred vama otvara nepregledna ravnica ako vam to nije materinji jezik.

Što sljedeće možemo očekivati od vas?

U mom novom romanu koji je izašao prije nekoliko mjeseci, po imenu ‘Era’, kroz priču o dvoje djece pišem o stvarnom događaju iz 1980-ih kad je vojska preuzela vlast u zemlji. Visoki general odlučuje otvoriti novi park sa labudovima u Ankari, iako već postoji jedan park te premjestiti labudove. No, nakon što labudovi odlete u stari park, general naređuje da se napravi operacija krila ovih prekrasnih životinja kako ne bi više mogle letjeti.

U stvarnim zapisima s operacija labudova koje sam pronašla, zapisano je – „Nakon operacije, primijećeno je kako labudovi više ne pokazuju volju za letenjem“. To je na neki način i metafora za ono što je prošlo tursko društvo od 1980-ih do danas. Nadam se da će roman uskoro biti preveden na hrvatski.

Osim toga pišem političku knjigu za njemačko tržište u kojoj objašnjavam kako je Turska postala ono što je danas, a naslov će biti nešto između osjećaja tuge i ludila, još uvijek tražim prikladnu riječ.

Photo: Ece Temelkuran, Denis Vukosav

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
U vodu, Paula Hawkins naslovnica
U vodu – Paula Hawkins

Impresija Malen gradić Beckford kroz koji prolazi rijeka. Rijeka u kojoj godinama umiru žene. Posljednja koja je umrla u toj...

Close