Darko Milošić portrait

Darko Milošić

Ne „patim“ od autocenzure, iako mi se katkad prigovori da izbjegavam zauzeti stav, ali svatko tko pažljivo čita uočit će i sasvim nedvosmislene stavove koje ne ističem u prvi plan nego – sagledavajući s više strana fenomen kojim se bavim – čitatelju, u kojega imam povjerenje, prepuštam da razmisli i sam donese zaključke.

 

Darko Milošić portrait

Darko Milošić

 

Darko Milošić, donedavni nastavnik hrvatskog u srednjoj školi, privukao je pažnju javnosti knjigom eseja “55 lakih komada” (recenziju pročitajte ovdje) u izdanju Sandorfa, a u svojoj je zbirci ponudio pedeset i pet vlastitih eseja, kritika i putopisa ranije objavljenih na blogovima gospon profesor#1 i gospon profesor#2. Podijelio ih je u nekoliko kategorija – satirični tekstovi, kritike & recenzije, fenomenološki tekstovi, putopisi – te kroz njih progovorio o iznimno širokoj lepezi tema, od onih za domaću upotrebu pa do sveprisutnih globalnih tema. Svaki od tekstova prožet je specifičnim humorom autora, no ono što plijeni pažnju Milošićev je nepretenciozan stil kojim ne odbija čitatelja, već ga upravo „poziva“ na razmišljanje, nerijetko iznoseći pro i contra stavove.

Nedavno se u knjižarama pojavio i “nastavak”, nova zbirka eseja prigodno nazvanih “Novi laki komadi”, u kojima na jednak način, o temama koje nas svakodnevno okružuju, autor progovara u svom, već prepoznatljivom, stilu.

U razgovoru za CitajMe.com Milošić priča o mladima, homofobiji, religiji, razlozima zbog kojih je napustio u javnosti “omraženo” mjesto nastavnika, te komentira neke od najčešćih motiva svojih tekstova. Ne možemo ne priznati kakav je u esejima, takav je i u odgovorima – nasmijava i zabavlja, ali i tjera na razmišljanje.

 

 

Denis Vukosav: Iznenađujete šarenilom i količinom pročitanih knjiga – koliko čitate?

Darko Milošić: Premalo. Moji su apetiti veliki, a kapaciteti razmjerno skromni. To je subjektivni dojam. Uvijek me prati onaj frustrirajući osjećaj da nisam pročitao sve što sam trebao, ili sve što bih htio. No, pretpostavljam da je tako sa svakim kome su knjige važne. Objektivno, čitam svakodnevno i na poslu, kao urednik, i kod kuće, ‟za sebe‟. Dakle, paralelno dvije ili tri knjige. Katkad fantaziram o tome da odem godinu dana na neki svjetionik s pedesetak romana i naramkom publicistike, bez mobitela i kompjutera, i s dovoljnom zalihom bordoških vina.

 

Zašto ste napustili mjesto profesora u srednjoj školi?

U prosvjeti sam radio preko dvadeset godina, i u nekom trenutku sam osjetio da je vrijeme da promijenim zanimanje. To u principu ne bi trebalo biti ništa posebno neobično, naročito u današnje vrijeme kad i sama ideja da će netko ostati na jednom radnom mjestu cijeli radni vijek zvuči anakrono. U redu, da sam tako htio, po svoj bih prilici dočekao mirovinu kao nastavnik, ali, eto, nisam tako htio. Zašto? Ne bih sad ulazio u osobne razloge i ponavljao opća mjesta o potplaćenosti ili niskom ugledu nekoć cijenjene profesije, ali, općenito govoreći, nakon dvadesetak godina zaključio sam da ne želim još dvadeset godina biti i socijalni radnik, i medicinar, i psiholog, i pravnik, i zaštitar, i zamjenski roditelj, i boksačka vreća – što se sve od nastavnika danas očekuje da bude, uz ono osnovno, da predaje svoju struku.

 

Otkud primjetan animozitet društva prema prosvjetnim radnicima?

Dvadesetak godina pratim komentare vezane uz položaj nastavnika u društvu, i vazda isto, dobar dio neupućenih u realne obaveze koje nastavnici imaju nabacuje se drvljem i kamenjem i uvredama na ljude koji (im) u krajnjoj liniji dobar dio dana doslovce čuvaju djecu, i najčešće se na kojekakve načine dovijaju ne bi li toj djeci – nakon što popune hrpetine besmislenih obrazaca čiji se broj progresivno povećava svake godine – prenijeli neko znanje i pripremili ih za ono što ih čeka kad napuste školu. U stvaranju animoziteta spram nastavnika svoju su ulogu odigrali i pojedini mediji; svjedočili smo zadnjih godina cikličkim kampanjama u kojima se doslovce potkopavao ionako de facto nepostojeći autoritet učiteljâ… Ne smatram da bilo koja društvena skupina treba biti izuzeta od kritike, ali kritika bi trebala biti konstruktivna.

 

Patite li od autocenzure ili se nikad ne libite napisati do kraja ono što mislite?

Hm, zanimljivo pitanje. Svakako sam iznimno skrupulozan kad je riječ o tome s kakvim ću tekstom izaći u javnost. Ponajprije, s obzirom na količinu ‟trasha‟ s kojim nas se svakodnevno zasipa, u rasponu od posve subinteligentnih kvaziinformacija pa do sasvim ciljano plasiranih dezinformacija, bez obzira o čemu pišem nastojim čitatelju, osim nekog osobnog uvida i originalnog pristupa temi, prenijeti i one informacije koje prethodno višestruko provjerim. Ne bih rekao da ‟patim‟ od autocenzure; katkad mi se prigovori da izbjegavam zauzeti stav, ali svatko tko pažljivo čita moje tekstove uočit će i sasvim nedvosmislene stavove koje najčešće svjesno ne ističem u prvi plan nego – sagledavajući s više strana fenomen kojim se bavim – čitatelju, u kojega imam implicitno povjerenje, prepuštam da razmisli i sam donese zaključke. U svom tekstu Medijski ekvivalent fekalijama napisao sam, bez autocenzure, a potaknut ogledom filozofa H. G. Frankfurta, Kenjaža – Teorijski pristup, i ovo: ‟Svatko od nas vlastitim nepromišljenim mlaćenjem prazne slame ili kenjanjem daje svoj obol općem sranju koje prijeti da nas potopi. Kenjaža je ozbiljno zaprijetila istisnućem i guranjem u stranu svih dosega naše uljudbe i krajnje je vrijeme da svatko od nas ipak promisli prije no što prozbori ili objavi urbi et orbi što mu je na srcu. Imamo li ikakvog prava žaliti se što su nam govna došla do grla, ako tome svojim kenjanjem i sami pridonosimo?‟ Sapienti sat.

 

55 lakih komada, Darko Milošić naslovnica

55 lakih komada, Darko Milošić

U zbirci eseja posebno ugodno iznenađenje su tri putopisa – ima li ih još napisanih?

Da, u prvoj zbirci, 55 lakih komada, tri su putopisa, a u ‟nastavku‟ , u Novim lakim komadima, objavio sam ih još pet. Neke moje tekstove o Iranu može se naći i na Googleu. Rekao bih da je putopis u nas popularna književna vrsta, i kanim mu se vraćati u godinama koje slijede. Još me svrbe tabani.

 

Religije su čest motiv i tema u vašim tekstovima. Božićno je doba, imate li neku prikladnu poruku za one koji slave Božić?

Moj standardni odgovor je da bi svaki ‟pravi‟ vjernik Božić – blagdan koji kršćane podsjeća na to da je Bog na sasvim ljudski način, inter faeces et urinam, odlučio ‟radi nas ljudi i radi našega spasenja‟ sići s nebesa i postati čovjekom – trebao u intimi svoje duše slaviti svakodnevno, a ne jednom godišnje. U tom smislu, ako me već pozivate da nešto poručujem: više kontemplacije, manje konzumacije.

 

Ironično komentirate teorije zavjere. Što se to događa suvremenom čovjeku, otkud fascinacije takvim temama?

Sveukupna stvarnost koja nas okružuje je neobično kompleksna, sasvim moguće u konačnici i nespoznatljiva, i ukoliko tu kompleksnost – naročito onaj njezin segment koji se tiče politike –doživljava kao zastrašujuću, pojedinac će pribjeći i teorijama zavjere ne bi li smanjio osjećaj tjeskobe i unio makar neki smisao u kaos koji ga okružuje. S tim u vezi, rekao bih da mnogi teoretičari zavjere, primjerice autori knjiga na tu temu, sasvim svjesno računaju na spomenutu tjeskobu pa profitiraju na ljudskim strahovima i prirodnoj želji čovjeka da razumije što se oko njega događa. Osobno složenost svijeta, društva i ljudskih bića ne doživljavam kao prijetnju; meni je sve to, da se sasvim jednostavno izrazim, zanimljivo, i otvoren sam novim spoznajama, koje, dakako, filtriram kroz svoj skromni – s čim imam, s tim klimam – mentalni filter pa što prođe, prođe, i to onda zovem svojim ‟pogledom na svijet‟. Teorije zavjere me – u mjeri u kojoj uopće imam vremena za njih – na neki način zabavljaju, ima zaista atraktivnih tumačenja raznih fenomena, i fascinira me što su sve ljudi u stanju zamisliti, i u što su u stanju povjerovati, i ulagati energiju u to da uvjere i svoje bližnje da je, primjerice, Obama klonirani faraon Ehnaton.

 

Je li uistinu problem to što ljudi ne čitaju ili ne znaju što čitati pa im je lakše upaliti TV i gledati neki reality show koji ne umara mozak?

Ljudi uglavnom ne čitaju, a potom, ako i čitaju – kako je zgodno komentirao novovalni bard – krive stvari čitaju, mnogi čitaju knjige koje, slično kao i TV, ‟ne umaraju mozak‟, a meni je baš cilj da umaram mozak, želim da me knjiga koju čitam promijeni, da postane dio mog unutarnjeg krajolika, da me autor navede da koristim mozak, a ne da ga isključim. Uglavnom, da, lakše je upaliti TV i gledati cijelu večer serije ili što već, nego pročitati pedesetak stranica, primjerice, Hrabrosti istine Michaela Foucaulta.Ali, ne pada mi na pamet osuđivati ili bilo koga u bilo što uvjeravati. Rekao bih da je sklonost čitanju sama po sebi neki bogomdani talent pa ga, eto, netko ima, a netko nema.

 

Novi laki komadi, Darko Milošić naslovnica

Novi laki komadi, Darko Milošić

Smanjuje se li homofobija u društvu ili naprosto više nije fora tući pedere?

To bi trebalo pitati sociologe, pretpostavljam. Problemom homofobije pozabavio sam se u eseju Čudo neviđeno: homofob, a peder!; spomenuo sam u njemu i istraživanje u kojem se došlo do sasvim očiglednih pokazatelja da se na homoerotske scene više seksualno uzbuđuju deklarirani homofobi, nego spram homoseksualaca ravnodušni muškarci. Svatko tko mrzi pedere može lako sam provjeriti kako će ‟reagirati‟, ako ima petlje, dabome, jer, izgleda da ima nešto u hipotezi prema kojoj većina homofobnih muškaraca ima (duboko) potisnute homoseksualne želje. Moguće da je dobar dio onih koji su posljednjih godina fizički nasrtali na pripadnike spomenute manjine provelo na sebi eksperiment pa su se zabrinuli – ili možda razveselili? – nad rezultatima.

 

Problem nacionalizma i šovinizma, posebno među mladim ljudima. Vaš komentar?

Mladi su (i) zbog gorenavedenih razloga sve u svemu nedovoljno educirani –teško je profesorima natjecati se s društvenim mrežama i internetom – a veoma su emotivni i željni identifikacije s nekim ili nečim. Dio ih se, u pubertetskim vrućicama, prikloni ovoj ili onoj ideologiji, i prigrli je mladenačkim žarom pa se tako lakše nosi s adolescentskim krizama. Rekao bih da kod većine zaljubljenost spram Ante Pavelića – koja uopće nije nespojiva s ljubavlju prema turbo-folku – prođe s pubertetskim bubuljicama, ali eto, danas kod nekih (post)adolescencija traje sve do ranih tridesetih, pa i nakon toga. Ostavimo ironiju po strani, sa svakom generacijom učenika vodio sam razgovore i na tu temu; primijetio sam da je najbolji pristup otvoren, racionalan razgovor, bez držanja prodika. I, statistički govoreći, u svakoj generaciji možda bih naišao na jednog ili dvojicu učenika koji su bili ozbiljnije inficirani rasističkim ili šovinističkim memima. Ponudio sam im informacije, dao im do znanja da se ne slažem s njima i prepustio ih sazrijevanju.

 

Čini se kako ne vjerujete u neku blistavu, ružičastu budućnost ljudske civilizacije?

Pada mi napamet izjava osnivača transakcijske analize, Erica Bernea: ‟Za ljudsku vrstu… nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike‟.

 

Što trenutno čitate i dvije-tri preporuke knjiga koje su vas u posljednje vrijeme oduševile?

Pročitao sam sjajan putopis Dinka Telećana, Azijska suita, tekst kojim je autor visoko podigao ljestvicu za svakoga tko pretendira opis svojih dogodovština s putovanja krstiti putopisom; to je, naime, književna vrsta, i trebala bi imati veze s literarnim umijećem i erudicijom, čega, i jednog i drugog, kod Telećana ima u izobilju. Potom, upravo briljantan roman kod nas do sada neprevođene bugarske spisateljice Vere Mutafčieve, Slučaj Džem, o sudbini Džem sultana kojega spominje i Andrić u Prokletoj avliji. Spomenuo bih i fikcionaliziranu autobiografiju velikog grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa, Pismo Grecu, koja se umnogome uklapa u gorenavedeni opis knjiga kakve volim čitati.

 

Photo: Darko Milošić, Sandorf

Comments

comments

Sve je počelo s nekoliko tekstova o pročitanim knjigama, sad već davne 2013. g.
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Kameno srce, Renate Dorrestein naslovnica
Kameno srce – Renate Dorrestein

Impresija Već sam nekoliko puta pokušao napisati ovu impresiju. No svaki puta nakon nekoliko redaka moj pokušaj završi sa Delete...

Close