chris_beckett_s200x200

Chris Beckett

Kada pišete, morate stvoriti određenu disciplinu – ako svaki dan želite proizvesti nekoliko stotina ili nekoliko tisuća riječi, bile one dobre ili loše, ulaganje napora je neizbježno. Ako želite izbrusiti vještinu, morate joj se u potpunosti predati, čak i kada je dosadno, naporno i kada u njoj ne uživate.

Chris_Beckett_s250x300Chris Beckett počasni je gost ovogodišnjeg SFerakona. Britanski je pisac znanstvene fantastike, socijalni radnik i predavač na sveučilištu Anglia Ruskin u Cambridgeu. Diplomirani je psiholog i socijalni radnik, do sada je objavio na desetke kratkih priča, tri romana te je autor i suradnik na više radova i projekata koji su vezani za socijalni rad.

Pisati je započeo još u tinejdžerskim danima, a svoj prvi roman The Holy Machine objavio je 2004. godine – ubrzo nakon objavljivanja roman je bio i ostao popraćenim izvrsnim kritikama. Znanstvenu fantastiku piše kako bi pojasnio te samome sebi objasnio svijet – u svim drugim žanrovima to mu jednostavno nikada nije uspijevalo. U svom kratkom posjetu Hrvatskoj otkrio nam je pregršt informacija o znanstvenoj fantastici, svojem radu, inspiraciji, razmišljanjima o religiji i muško-ženskim odnosima te još mnogočemu.

Jasenka Begić: Ovo je Vaš prvi posjet Hrvatskoj. Kakvi su dojmovi do sada, što ste sve uspjeli posjetiti?

Chris Beckett: Hrvatska mi se jako sviđa. U djetinjstvu sam prolazio ovim dijelom kada sam putovao autobusom od Engleske do Grčke, bio je to predio koji se, dakako, tada nazivao Jugoslavijom. Tada još nisam znao jesam li u Hrvatskoj, Bosni ili negdje drugdje, stoga je ovo moj prvi ”pravi” posjet Hrvatskoj. Imao sam veoma srdačan doček, svi su veoma ljubazni i ovdje se veoma ugodno osjećam. Zapravo, zadivljen sam činjenicom kako apsolutno svi dobro govore i znaju engleski. Prije nego što sam došao, zaista to nisam znao i naravno, ugodno sam iznenađen jer mi je nevjerojatno jednostavno komunicirati sa svima. Posjetio sam centar Zagreba i grad je prelijep, arhitektura me oduševila. Paradoks je u tome što sam mediteransku klimu ostavio u Velikoj Britaniji, a ovdje me zateklo tipično britansko vrijeme. Probao sam i poneke specijalitete – veoma su mi se svidjeli.

Primjećujete li sličnosti (ili razlike) između SF scene u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji?

Primjećujem, svakako. Prvo što sam primijetio jest prosječna dob – svi su vrlo mladi. U Velikoj Britaniji posjetitelji ovakvih konvencija moje su dobi ili su još stariji. Naravno, nisu baš svi stari, ali prosječna bi dob bila šezdesetak godina. Ne bih znao reći zašto je to tako. U Velikoj Britaniji postoji više vrsta specijaliziranih konvencija, ali primjećujem kako u posljednje vrijeme interes mladih za knjige o znanstvenoj fantastici opada, dok to nije slučaj kada se radi o SF filmovima i serijama. Tako da je zapravo vrlo dobro ovo što se ovdje događa.

Čini mi se da su Hrvati u usporedbi s Britancima ipak nešto otvoreniji prema strancima i ”autsajderima”. Britanci su ipak sramežljiviji i rezerviraniji. Ne kažem da smo neprijateljski nastrojeni, već da su Hrvati izrazito prijateljski raspoloženi. Također sam primijetio da je ovdje prisutna vrlo visoka razina diskusije, što mi se jako sviđa.

Po prvotnoj ste vokaciji socijalni radnik. Možete li nam reći kako izgleda prosječni radni tjedan u životu osobe koje spaja izrazito prizemljeno zanimanje s onim pisca znanstvene fantastike? Koji su najveći izazovi koji se pojavljuju putem?

Pišem od tinejdžerskih dana tako da je pisanje oduvijek bilo značajan dio mojega života. Nikada nisam planirao živjeti od pisanja, a život se kasnije posložio tako da sam postao socijalni radnik. Radio sam kao socijalni radnik dvadesetak godina i nakon toga sam počeo predavati kolegije vezane za tu struku. Prije otprilike pet godina, moja zarada od pisanja se povećala tako da danas predajem dva dana u tjednu, a preostalih se pet posvećujem pisanju. Danas sam prvo pisac, a tek onda socijalni radnik, umjesto da je obrnuto (smijeh). Smatram da je pisanje samotnička aktivnost, sam si u kući cijeli dan stoga se svaki tjedan zapravo jako veselim radnim danima na fakultetu jer predajem i razgovaram s drugim ljudima. To mi pruža svojevrstan odmor od ostatka mojega tjedna. Pisanju se onda mogu vratiti takoreći odmoran. Pisanje je aktivnost u kojoj si suočen sa samim sobom, a rad na fakultetu mi omogućuje suradnju s drugim ljudima, osobito ako je riječ o istraživačkim projektima.marcher_s260x420

Moj rad u socijalnom radu itekako se odrazio na moje pisanje. Moj drugi roman, Marcher, propitkuje cjelokupni zdravstveni sustav i nepravilnosti koje su u njega utkane, kao i nesigurnu, dvoznačnu sliku svijeta. Socijalni rad mi je omogućio pogled u poteškoće i nepravdu na koje ljudi nailaze, tako da je i moj posljednji roman, Dark Eden, također ispunjen takvom tematikom – u prvom je planu nesretna obitelj koja se neprestano bori s različitim problemima. Stoga da, pisanje i moja prva profesija neizbježno su povezani na bezbroj načina. Prije pisanja imao sam karijeru koja se bavila promjenama i problemima u svijetu stoga je ona zasigurno kvalitetno utjecala na moj literarni rad. Mislim da je dobro što nisam pisao i izdavao knjige u dvadesetima jer one vjerojatno ne bi bile ovakve niti bi bile ovoliko kvalitetne.

Kako pristupate kreiranju priče? Je li tu prethodno prisutan istraživački rad ili se isključivo vodite spontanim idejama?

Zapravo pišem veoma sporo, što možete vidjeti po broju knjiga koje sam do sada izdao. Ideje razvijam kroz neko vrijeme i onda ih naknadno nastojim povezati. U početku zapravo izaberem određeni dio života koji me zanima te ga onda ”posadim” u svoj um kao nekakvu metaforu, razmišljam o tome neko vrijeme i postupno se ta metafora razvije u priču. Ona prvo predstavlja nešto apstraktno na temelju čega kasnije počnem graditi dijelove. Proces je poprilično organske prirode i ne mogu ga forsirati – ili se dogodi ili ne. Kada pišete, morate stvoriti određenu disciplinu – ako svaki dan želite proizvesti nekoliko stotina ili nekoliko tisuća riječi, bile one dobre ili loše, ulaganje napora je neizbježno. Pisanje često uspoređujem sa surfanjem. Primjerice, vidite surfera kako ide prema valu, devet od deset puta on se na njega ne uspijeva popeti, ali deseti put je već lakše. Smatram da je jednako i u pisanju – surfer se nikada neće popeti na val prema kojemu ne pliva – morate se nastaviti vraćati prema valu sve dok ga ne savladate. Vjerujem kako se pisanje vježba, stoga sam si od tinejdžerskih dana konstantno zadavao različite zadatke; u smislu – kako bih opisao ovo ili ono, kako bih iskoristio ovaj ili onaj izraz i slično. To možemo usporediti sa sviranjem klavira ili bilo kojeg drugog instrumenta – postoji količina talenta, ali vježba ipak određuje napredak. Ako želite izbrusiti vještinu, morate joj se u potpunosti predati, čak i kada je dosadno, naporno i kada u njoj ne uživate.

Na Q&A tribini u sklopu SFerakona spomenuli ste kako je kreiranje umjetnoga svijeta ono što je misao vodilja Vašega pisanja. Možete li nam reći nešto više o tome i zašto smatrate da novostvoreni svjetovi mogu ponuditi neke nove odgovore u današnjem društvu?

Nisam zainteresiran za znanstvenu fantastiku kao čisti eskapizam niti sam zainteresiran za teme o svemirskim brodovima i sličnome, ali da biste pisali o nečemu, morate se moći u određenoj količini od toga i odmaknuti. Život se ne može doslovno prepisati, bez obzira na žanr u kojem pišete. Čak si i svakodnevne stvari u svakodnevnom životu objašnjavam kroz metafore, pa tako i sliku cjelokupnog društva. Uspoređujem stvari, razmatram hipotetske situacije. Čak i ”realističan” roman nije realističan, sve je pitanje fikcije. Znanstvena fantastika odmah priznaje da svijet koji predstavlja nije stvaran, stoga odmah nudi i nove prostore za interpretaciju. Kada sam pokušao pisati u nekom drugom žanru, jednostavno nikada nisam uspio reći ono što mi odmah polazi za rukom u znanstvenoj fantastici – na kraju bih se uvijek njoj vratio.

Izmišljeni svjetovi u koje bježimo obično su mračniji od ovog u kojem živimo, no sasvim je sigurno kako nitko ne želi čitati dosadnu utopiju u kojoj je sve idilično. Iz nekog razloga, imamo neobičnu potrebu čitati o mračnom svijetu prepunom problema, iako, kada pogledamo cjelokupnu situaciju – većina nas je više-ili manje u redu, zar ne? Ekrani su također nešto što nam omogućuje bijeg od stvarnosti, postoji bezbroj opcija u koje se može bježati, a kada pišem čitateljima pokušavam ponuditi nešto kroz što će se ponovno moći povezati sa svijetom. Također, kada pišem, osjećam se kao da se i ja ponovno povezujem sa svijetom. Znanstvena fantastika može biti čisti eskapizam, ali i ne mora.

Pitanja o religiji te muško-ženskim odnosima također su motivi koji prožimaju Vaša djela. Zašto upravo oni i što Vas u toj problematici ponajviše zanima?

Holy_Machine_s260x400Tu se opet radi o eskapizmu koji je suprotstavljen povezivanju sa svijetom. Oni su kao dvije struje unutar svakoga čovjeka, usko povezane s religijom, a religija je pak velik dio ljudskog društva i povijesti. Religija za mnoge predstavlja dubok način povezivanja sa svijetom i važnim stvarima u njihovim životima, ali i svojevrsnu distrakciju od onoga što jest zaista važno. Religija je mač s dvije oštrice, ali i, priznali mi to ili ne, ogroman dio ljudskog iskustva. Čini mi se da je 95 posto svjetskog stanovništva ”pretplaćeno” na religiju, tako da se potreba za pisanjem o njoj nameće sama po sebi. Mnogi ateisti smatraju kako je većina problema na svijetu nastala zbog religije, no s time se ne slažem. Mislim da su naivni ako smatraju da bi se njezinim nestankom izbrisali brojni problemi – njih će uvijek biti. Naravno, religija jest uzrokovala brojne ratove, kao i u ovom dijelu svijeta, utjecala je na isticanje polarizacije mi-oni, ali isto tako i ateistička stremljenja mogu biti okrutna i diskriminacijske naravi. Ljudi jednostavno imaju potrebu za odvajanjem u grupe i osuđivanjem one koja nije njihova, bez obzira bilo to u ime religije, jezika ili nečega drugoga.

Razlog će se uvijek naći, zar ne? Ne kažem da je religija ”nevina”, samo da nije jedina koju se može okriviti. Smatram da se nije potrebno pretplatiti na religiju kako bi se ostvarila bilo kakva duhovnost. Ispod značenja riječi uvijek se nalazi nešto dublje, a ljudi često imaju tendenciju olako njima baratati, bez da ih zaista shvaćaju.

Što se tiče muško-ženskih odnosa, pretpostavljam da je to nešto što nas sve zanima, zar ne? (smijeh). Odrastao sam s tri sestre, a i radim u profesiji koja je pretežito ženska. To me postavilo u zanimljivu poziciju kada je riječ o pitanjima spola. Oduvijek mi je bilo zanimljivo zašto se osjećam ugodnije u ženskom društvu i zašto imamo stalnu potrebu točno definirati spolni identitet. Društvo nudi dvije opcije – mušku i žensku – a u stvarnosti je to čitava paleta različitih osjećanja i orijentacija. Tako da tu mi je silno zanimljivo ”ispitivanje” moje ženske strane. Također, u socijalnom radu suočio sam se s muškim nasiljem, iako naravno, postoje i nasilne žene, no nasilje koje čine muškarci ipak je specifičnije. Smatram da su muško-ženski odnosi jedna od najvažnijih stvari o kojima bismo danas trebali razgovarati. Čak i u ovom patrijarhalnom društvu, žene su ipak te koje su emocionalno snažnije i drže sve na okupu. Priznajem da je i moja žena snažnija osoba od mene (smijeh). Volim istraživati zašto smo svi toliko različiti, iako mislim da to zapravo nikada nećemo saznati (smijeh).

Povijest te pogled određene zemlje na vlastitu povijest u Vašim djelima funkcioniraju kao elementi kojima se neprestano vraćate. Kada govorimo o povijesnoj istini, što u toj tematici smatrate najinspirativnijim? Kako objašnjavate ljudsku potrebu za konstantnim poniranjem i vraćanjem u vlastitu povijest?

Zanimljivo mi je kako pretpovijesne ideje opstaju sve do danas, kao npr. šiti i suniti u muslimanskom svijetu. Zašto se takve ideje i danas nalaze u srži mnogih razmišljanja – ne znam – ali svojim pisanjem pokušavam odgonetnuti zašto se to događa. Na sebe gledamo kao na pojedince, a zapravo smo produkti svojega naslijeđa i kulture, naš identitet proizlazi iz toga što govorimo određenim jezikom i što imamo određena stajališta. Da smo rođeni prije sto godina, niti vi niti ja ne bismo izražavali mišljenja koja izražavamo sada – to je sasvim sigurno. Ljudi nemaju izbora nego upijati ono što im daje njihova okolina. Netko iz toga izvuče pouku, netko ne. Povijest se također koristi za polarizaciju mi-oni. Ljudska priroda veoma mi je zanimljiva. U svojim knjigama također sam obradio i pitanje granica te imigracije, osobito u romanu The Holy Machine.

Kako gledate na budućnost znanstvene fantastike? Kakvim vidite ovaj pravac u bližoj budućnosti?

Nadam se da će SF nastaviti biti književnost ideja i mislim da treba pokrivati širi spektar od samo istraživanja svemira i svemirskih brodova. Čak i ako se izgubi u ovom obliku u kakvom postoji danas, nešto poput znanstvene fantastike uvijek će postojati. Stvari s kojima živimo svaki se dan neprestano mijenjaju, tako da je to neizbježno. Ljudski odnosi također se mijenjaju, a SF je žanr koji govori o tim promjenama. Zato i smatram da je ”realna” književnost ograničena – SF propitkuje dinamiku promjena i zasigurno će to nastaviti činiti.

Kojim se autorima znanstvene fantastike neprestano vraćate? Možete li preporučiti nekolicinu onima kojima nisu možda toliko upoznati sa žanrom?

Trenutno čitam J. G. Ballarda, veoma cijenim njegov rad i zaista mu se divim tako da stalno iščitavam njegove knjige. Britanski autor Tony Ballantyne autor je kojeg bi ljubitelji SF-a svakako trebali čitati, veoma je mudar i oštar na jeziku. U dvadestima sam rado čitao autoricu Doris Lessing i često bih pomislio kako bih volio pisati kao ona. Kurt Vonnegut jedan je od autora koji su iritantno dobri (smijeh).

Photo: Chris Beckett

Comments

comments

Nema komentara
banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
The Racketeer, John Grisham cover
The Racketeer – John Grisham

Impresija Odavno želim da počnem da čitam i na engleskom, ali priznajem nije mi išlo lako. Ovo je prva knjiga...

Close