bezvremenski optimist

Blagajnica je stigla na more

Umjesto razmišljanja, često je potrebna samo – hrabrost

 

Šesti sat stajanja. Noge su već odumrle, prag tolerancije se snizio na minimum, artikli su se redali na traci, samo se čulo biip biiip biiiip… Sve dok nije došao Gospodin Dotični: „Može li to malo brže?“ „Ne može“ odgovorila sam. Ako sam nešto naučila u ovih dvadesetak godina to je da ne trpim poniženje ni u jednoj situaciji ni pod kojim okolnostima.

G. Dotični je započeo svoj monolog kako je posao blagajnice da šuti i radi jer je ionako preplaćena, a i dobiva sve moguće povlastice koje pruža rad u inozemnoj firmi. Posao u drogerijskom marketu mit je raja za radnike u trgovačkoj branši.

Susrećući razna poznata lica i usiljene osmijehe kako im je drago što me vide, pitanja o mom životu svedena su na „kako ti je na faksu“, „kako ti je na poslu“, „a mogla bi ti ostat i radit ovdje, pa dobra je plaća, šta ne?“… U prosječno pola minute nisam znala što odgovoriti već sam vrtila svoje filmove gdje želim biti (ovdje ne sigurno)… A ni ‘blagajnica želi ići na more‘ nije mi bilo strano razmišljanje.

blagajnica

 

Nikad nisam bila prisiljena raditi, no od petnaeste godine radila sam svakakve (moralne i legalne) honorarne i ljetne poslove kako bih se naučila odgovornosti, a nošenje s ljudskim egom samo je bio dio tog poklon paketa. Ljetni posao bio je i ostao „ljetni“ jer sam u međuvremenu primijetila kako različiti aspekti mog privatnog života pate – od kreativnih procesa do slobodnog vremena za strateško planiranje budućih ciljeva. S dvadesetak godina ništa ne bi smjelo patiti.

Nemojmo se zavaravati, i ja sam imala (imam još uvijek) 24 sata u danu, ako šest spavam, a plus deset radim po nekom rasporedu koji nema veze s mojim budućim poslovima i/li onim s čim se doista želim bavit, ne ostane mi puno osim onog maštanja o moru.

Jedan dio cijele problematike nalazi se u istarskom mentalitetu čija je ultimativna parola; „ako ljeto (sezonu) ne provedeš crnčeći u turizmu – kakva si ti to osoba, lijena i bezvrijedna? Većina vidi super zaradu za proračun RH i svaka turistička sezona je rekordna, no takav stav omalovažavanja slobodnog izbora ukorijenio se do te mjere da je moja bliska prijateljica direktno napadnuta na račun svog „ljetnog fizičkog nerada“.

Suosjećala sam se s njom svaki put prošlo ljeto kada bih na pitanje što radim odgovorila kako čitam, pišem i sunčam se na plaži, a potom ugledala začuđeno lice širom otvorenih očiju, minimalno otvorenih usta bez daha s pomisli „kako li se samo usuđujem ponašati turistički“…

Previše sam se puta preispitivala zašto radim ono što ne želim i zar je novac doista jedino što imam od toga, posla od devet do pet? Zašto podilazim kolektivu koji pronalazi linije manjeg otpora i koji ionako ne živi moj život, niti će ga ikad živjeti? Poštujem svačiji rad, ali ne prihvaćam žaljenje „mogao sam, ali nisam“ i „ah, lako tebi…“! Zašto sam se trudila uklopiti u okruženje/okolinu kad sam odavno iskočila iz ustaljenog načina razmišljanja? Umjesto razmišljanja, često je potrebna samo – hrabrost. Hrabrost za ostavljanjem loših prilika iza sebe, poneko potajno skupljanje plastičnih boca (ili kovanica) i vjera u bolje sutra. Sreća i duševni mir se ionako ne kupuju novcem. Toliko jeftini ipak nisu!

U međuvremenu sve komentare ostavila sam iza sebe, pročitala pokoju biografiju danas poznatih pjevača, glumaca (od kojih su neki čistili WC-e te u tome i dan danas ne vide ništa loše…), upoznala ljude koji zbog upornosti u ovim trenucima s punim pravom i ponosom slave svoje uspjehe…

Ponekad, na trenutak, rastužim se kada pročitam „gotovu“ priču o uspjehu, dok je ona pozadinska potisnuta u neki deseti plan kao da je cijeli proces truda i rada marginaliziran da je sramota reći; „Da, bila sam čistačica..“, „Da, konobarila sam…“ (da se razumijemo – isto vrijedi i za muški rod). Uspjeh nije samo dobro konstruiran PR za navlačenje po medijima, već svakodnevna težnja za nečim većim i boljim.

Možda se Dotični Gospodin i ja u nekoj daljoj budućnosti sretnemo u drugačijim okolnostima. On zasigurno neće znati tko sam ja, ali mene sjećanje savršeno služi.

Comments

comments

Kulturolog. Štovateljica mačaka, frankofil i ovisnik o kavi. Bezvremenski optimist. Osim na CitajMe, tekstove koje pišem naći ćete i na mom blogu Razlivena tinta
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Osinja tvornica, Iain Banks naslovnica
Osinja tvornica – Iain Banks

Impresija Upoznajte Franka Cauldhamea. Ima šesnaest godina i službeno ne postoji. Živi s ocem koji ga je odgojio i samostalno...

Close