bezvremenski optimist

23 (kojom riječju opisati život sljedećih deset godina)

Kojom riječju bi opisali vlastiti život?

 

Sometimes you need to step outside, clear your head and remind yourself of who you are. And where you wanna be. And sometimes you have to venture outside your world in order to find yourself. 

 

“On this day” opcija na fejsu je totalni guilty pleasure rulet – ne znaš hoće li te biti sram ili ćeš biti sretna zbog (nepromišljene) objave napisane 2010. Kod mene ih je svakakvih, no postoji nemali broj onih koje čuvam jer su mi drage ili posvećene dragim osobama. Jučer tijekom dana i sama sam išla pogledati što se spektakularno oduvijalo na Mreži 11. lipnja u zadnjih par godina i naišla na gore napisani citat, bez autora. Odlučila sam da ću čekati istipkavanje ovog teksta da otkrijem autora/icu i jesam upravo do maloprije – citat se nalazi negdje u počecima serije Gossip Girl. U tom trenutku sve mi je bilo jasnije…

Jučer sam navršila 23. Nisam osoba od hypea i svaki mali dodir s naznakom da se oko mene počinje stvarati neka posebna pozornost također mi stvara nelagodu. Što se tiče rođendana ista priča – preferiram intimnost. Prošle godine nakon dobrih pet godina odlučila sam ga proslaviti s najdražim krugom ljudi pa je to završilo, blago rečeno – veselo. Jučer sam odlučila kratko stati na loptu, sagledati retrospektivno 22. i uživati u umnom miru te dobrom vinu.

Ove godine rođendan je pao na vikend koji je obilježio početka kraja zacrtanih ciljeva prije četiri godine. Vrijeme prošle godine nije bilo na mojoj strani, čak ni ja nisam bila na “svojoj” strani. Nemiri, anksioznost, izgubljenost “ne znam što točno želim” sve se u jednom trenutku skupilo i puklo. Toliko jako da sam ostala bez ikakve ideje tko sam ja doista i ima li sve ovo smisla!? Samo na trenutak.

Gledajući retrospektivno kada bih sjela i razmislila što sam radila prošle godine uvijek bih došla do nekog brutalnog zaključka koji je bio kreiran “da bude”, ove godine sam zaključila da nisam radila mnogo (po mojim kriterijima) već se borila da preživim tu borbu između stvarnosti “još nisam gdje želim biti” i uma koji mi je neprestano ponavljao da se smirim; “imaš tek 23”. Već 23! Već! 23

 

U novu godinu života ušla sam mirnija, zrelija, s novom dozom promišljenosti, opreznija, ali zahvalnija na svemu što sam proživjela i preživjela tijekom godinu dana; od slomljenog srca, fakultetskog (tada tako percipiranog) neuspjeha, gubljenja sebe, pronalaženja sebe, gubljenja osoba za koje sam mislila da su mi prijatelji, ali kada se uspjeh uplete u priču zavist progovori iz postupaka, ne iz riječi, upoznavanja novih ljudi, novih  pruženih prilika, učvršćivanja već postojećih prijateljstva, odlazaka i ponovnih dolazaka… Iako sam bila loša u matematici  potajno sam računala da će sve posložiti onako kako bi trebalo.

Sklad u godinama nikad nije bio moja opcija jer u tim nepisanim pravilima stereotipno još uvijek ne bih trebala imati pojma tko sam, možda bih pojam “brak” trebala početi uzeti u obzir kao relevantni označitelj kvalitete života, povremene partnere tražiti u zagušljivim klubovima,  stalan posao mi nije ni na kraj pameti, a one moje omiljene parole “samo ti završi faks (spavaj do podne/živi kako roditelji misle da je najbolje)” ostavila sam u srednjoj školi. Očito prijateljstva pucaju kada pojedinci shvate da život po vlastitim pravilima počinje nakon toga razdoblja, a drugi ga se grčevito drže. I tako život prolazi u nesigurnosti i strahu od nepoznatoga. Tada je vrijeme odluka da je najbolja opcija zauzeti se za sebe bez obzira kolika skupa cijena plaćanja bila. Ili odabir življenja jeftinog života.

Nisi se promijenila, samo si postala ono što si oduvijek bila iza zatvorenih vrata, ono što jesi. – rekao mi je dok sam pokušavala započeti filozofiju sebstva i identitetske problematike pokušavajući dobiti kompliment na račun osobne tranzicije. Zaustavio je moje misli na vrijeme. Bio je u pravu.

Uvijek kada bih čula tu rečenicu gubila bih se u trenutku preispitujući što sam sad napravila krivo da je okolina dobila takav dojam… Cijelim procesom prošlih godinu dana shvatila sam da apsolutno ništa nisam napravila krivo osim beskompromisno slijedila svoje snove i želje. Iz svega danas proizlazi da sam (s (tek) 23) u godinu dana pokrenula sebe, blog, volontirala, pisala izvještaje, čitala svoje priče pred predesetak nepoznatih ljudi, odredila prioritete i postala sretna. Onako kako sam uvijek zamišljala…

Zamišljala dok sam gledala Gossip Girl i pronalazila fragmente svojih želja, gledala Seks i grad i smijala se činjenici da nije sve tolika fikcija koliko se čini, a život doista zna poprimiti oblik sitcoma, čitala One day i shvatila da se nema smisla boriti protiv nečega što je suđeno, niti preispitivati zašto (ni)je.

Nije toliko blesava ona rečenica kako svaki dan imamo izbor. U skladu s njom zapitala sam se kojom bih riječju opisala svojih narednih deset godina kreiranih onako kako bih željela.

Mozak je ušutio, a osjećaj rekao – extraordinary/outstanding. Jer ih zaslužujem.

 A kojom bi riječju Vi opisali svoj?

 

(tekst preuzet sa službenog osobnog bloga Andree Tintor – Razlivena tinta)

Comments

comments

Kulturolog. Štovateljica mačaka, frankofil i ovisnik o kavi. Bezvremenski optimist. Osim na CitajMe, tekstove koje pišem naći ćete i na mom blogu Razlivena tinta
Nema komentara

Odgovori

banner_printonline_s336x280

POPULARNI POSTOVI

Anketa dana

Hoćete li sudjelovati u nagradnoj igri “Književni izazov 2017”

Naša Facebook stranica

Translate

Translate »
Read previous post:
Kameno srce, Renate Dorrestein naslovnica
Kameno srce – Renate Dorrestein

Impresija Već sam nekoliko puta pokušao napisati ovu impresiju. No svaki puta nakon nekoliko redaka moj pokušaj završi sa Delete...

Close